PISMA HRVATA IZ ROVOVA PAKLA

Kako bi doznala je li joj muž vojnik živ, žena treba uzeti konac i na njega staviti svoj vjenčani prsten. Jedan kraj konca treba uhvatiti sama, a drugi dio mora držati neka druga žena.

Žene moraju imati mirne ruke i ne smiju tresti konac s prstenom. Ako se prsten bez ikakve trešnje konca počinje micati, to je znak ženi da joj je muž živ. Opis je to vradžbina na kojeg su se oslanjale Hrvatice kojima su muževi ratovali u Prvom svjetskom ratu. Pošta je bila spora i ponekad neefikasna. Tehnologija je bila daleko od modernih načina komuniciranja, pa su se žene, osim molitvom, pokušale umiriti i drugim metodama. Cijeli taj proces opisao je Mijo Petrić za europski projekt Europeana 1914–1918. Ta digitalna platforma prikupljala je priče, fotografije, razglednice i sve ostale stvari iz obiteljskih riznica kako bi ih digitalizirala za budućnost. Petrić je tim povodom ispričao priče djeda Ivana i bake Bare Petrić iz Đelekovca kraj Koprivnice.

ŽIVJELI NA RUBU GLADI

Oni su mu ih prenosili u dugim zimskim večerima, kad su se prisjećali svoje strašne sudbine. - Baka je pričala da su stavile najprije na konac njezin prsten i on se počeo sam od sebe micati. Bila je presretna jer je to bio znak da je njezin muž živ. Zatim je na konac prsten stavila njena šogorica. Baka je pričala da je prsten mirovao, no šogorici je zadrhtala ruka pa se prsten pokrenuo i to je bio znak da je i njezin muž živ. Iz rata su se obojica vratili živi – ispričao je Petrić. Njegov djed ostavio je suprugu Baru, sina Franju (5), kćerkicu Francu (1), oca Josipa, majku Katu i tetku. Nakon kratke obuke poslali su ga s njegovom jedinicom na bojište u Italiju. Njegova jedinica vodila je borbe na rijeci Piavi. Ranjen je u jednoj bitki te mu je stradao vid. Nakon oporavka u Salzburgu poslali su ga kući na oporavak, gdje je dočekao kraj rata. - Traume rata promijenile su mu osobnost. O invalidnosti nije bilo ni govora. Kao prvo, on je bio u neprijateljskoj vojsci, vojsci gubitnika. Drugo, seljaku nije trebao besprijekoran vid. Dovoljno je bilo da razlikuje kukuruz od pšenice, kravu od svinje i on je za novu državu bio sposoban za rad – prisjetio se Petrić. Obitelj je tad živjela na rubu gladi. Preživjeti rat nije uspio Ladislav Vuković, Hrvat iz Bosne koji je 1882. rođen u Donjoj Tuzli. Školovao se u Zagrebu i postao svojevrsni građevinski inženjer. Vjenčao se s Giselom Šuligoj, s kojom je imao sina Zvonimira. S bojišta im je redovito slao pisma koja su do danas ostala sačuvana. Brinulo ga je zdravlje cijele obitelji, kao i situacija u Sarajevu. - Mi smo prilično od straga, tako da osim našeg vojništva ne vidimo inače ni živu dušu. Svo srpsko pučanstvo je kao divlje pobjeglo pred nama, sela su potpuno pusta – napisao je Ladislav u listopadu 1914. U to isto vrijeme preminuo mu je drugi sin Mirko, koji je jedva napunio mjesec dana. Na ratištu se morao pomiriti sa sudbinom. - Kako sam se već bio veselio da imam opet dvoje djece, da ću ih oboje žive i zdrave zateći pa eto nije moglo da bude. Meni ovdje ide onako, ni dobro ni zlo. Opasnost još uvijek traje, ali mi nije tako strašna kao kiša. Kiše se bojimo više nego tanadi. Možeš si pomisliti kako nam može da bude kod kišnog vremena u jamama iskopanim u ilovači i natkritim kukuruzovinom i zemljom – napisao je Ladislav ženi. Dan prije nego što se 1915. uspio sastati sa ženom, poslali su ga u Galiciju. Prije nego što je poginuo, 21. veljače, ženi je uspio poslati oproštajno pismo. - Draga beba ovu kartu ti pišem mislim kod toga da je to možda moja zadnja. Kako mi je pri duši ne mogu ti reći. Ako mi je i sudjeno ostati na životu, koliko ću imati pretrpiti od zime i nevremena. Svega mi je dosta. Srce me boli za vama, ali bi čisto volio da već sutra svršim, da si time uštedim daljnje štrapace. Draga moja beba. Ne znam šta mi sudbina nosi. Pripravan sam ali na sve a i ti beba moja, kad primiš ovaj list, ne plači nego reci Bogu hvala da si ga uzeo k sebi, jer dosta je trpio - napisao je Ladislav. Zamolio je Giselu da ga ne zaboravi brzo te da čuva njihova sina i kaže mu da ga je otac najviše volio. Bolju sudbinu imao je Blaž Budalec, rođen 1884. u Zablatju.

NISU ŽELJELI IĆI U RAT

Unovačili su ga s 30 godina te je imao osmogodišnju kćer Mariju. - U njegovu selu novačili su ljude tako da je bubnjar prolazio selom te izvikivao godišta onih koji su morali ići u rat. Nakon poziva djed se morao javiti u Đelekovec, odakle je dalje išao u Ludbreg pa u Bjelovar, koji je bio središnje zborno mjesto za ovaj kraj – izjavio je Blažev unuk za Europeanu. Blaž je morao proći detaljnu obuku te je prošao ratištima Galicije, Crne Gore i Srbije. Na planini Lovćen u Crnoj Gori radio je kao stražar na mostu preko rijeke. Kako bi je prešli, ljudi su vojnicima davali hranu. Vladala je velika glad, pa su jeli doslovno sve. - Djed je pričao o ženi na magarcu koja je jahala preko mosta i djedu za slobodan prolazak dala pogaču. Pogača se zvala kolombača, a bila je napravljena od pepela, hrastove kore i pšenične pljeve – opisao je unuk. Djed nije mogao ubijati ljude te je pod svaku cijenu izbjegavao bojište. Zbog toga se čak pravio bolestan i nemoćan kako bi ga poslali u bolnicu. - Prilikom pregleda djed je varao