Mama mi je rekla: Gledaj sebe, a ja kako prođem

OSTALI U SELU Ivka Ortulan je telefonirala majci sve do pada Škabrnje. U posljednjem joj je razgovoru rekla da Petar neće iz kuće i da će ostati uz njega

Majku Mariju i oca Petra posljednji sam put vidjela u listopadu 1991. godine, kad su napuštali moj dom u Kukljici. Vratili su se u obiteljsku kuću u Nadin. Majci sam telefonirala sve do pada Škabrnje. U dogovoreno vrijeme došla bi na radiostanicu, ja bih nazvala te bismo tad popričale. U posljednjem razgovoru rekla sam joj: ‘Majko, ostavite sve i idite ća’. Odgovorila je da se otac uvukao u krevet, odbija otići iz svoje kuće, a ona ga ne želi ostaviti. Njezine posljednje riječi pamtim kao danas: ‘Kćeri, gledajte sebe, a ja kako prođem’, otirući suze govori nam Ivka Ortulan (63).

MAJKA JE OSTALA UZ OCA

Sa suprugom Zvonkom godine je provela pokušavajući saznati kako su joj, kad i pod kojim okolnostima nestali roditelji. Iako im se, službeno, svaki trag gubi 19. 11. 1991. godine, Ivka tvrdi da je od Crvenog križa i Unprofora saznala da su sve do operacije Maslenica njezini roditelji, s još jednom mještankom, bili živi. - Oni su do siječnja 1993. bili u Nadinu. To nam je potvrdio Unprofor, to su nam tvrdili u Crvenom križu Zadar i Biograd. Čak smo od čovjeka u Nadinu, koji je i danas živ, čuli da je neposredno prije operacije Maslenica pričao s mojom majkom. Rekao joj je: ‘Marija, večeras izvedi Petra, mi ćemo doći’. A ona mu je odgovorila: ‘Makni se, biži ća, čuvajte sebe’ - glasom punim boli pripovijeda Ivka. Dodaje da tuga za roditeljima ne jenjava, žali i danas, a njihov ih nestanak boli. No nitko je, kaže, neće moći optuživati da je netko stradao radi njezinih roditelja. - Nakon pada Škabrnje dvadesetak ljudi, doslovno bosih, došlo je u moju kuću. Svi su rekli da o njima ne znaju ništa. Dva dana kasnije nazvao nas je jedan dečko, koji je kasnije stradao od nagazne mine, i rekao mi: ‘Ivka, tvoji roditelji su zaklani’. Evo, i sad me guši ta rečenica. Dugo mi je trebalo da se od toga oporavim, ali kasnije sam saznala da su ipak živi. No rat je to, nije se moglo do njih. Zamjeram i Unproforu što nisu ništa napravili ako su ih vidjeli u selu. Zašto ih nisu izvukli? Jer sigurna sam da su ostali u svojoj kući i da se nisu maknuli iz nje - pita se Ivka. Na prag rodne kuće prvi je put kročila u kolovozu 1995. godine, nakon operacije Oluja. I danas pamti osjećaj jeze koji ju je preplavio dok je nekad pitomim puteljkom koračala prema zgarištu rodne kuće u kojoj je provela najljepše dane života. - Prošla sam ispod željezničkog mosta i krenula puteljkom prema kući. Na jednom dijelu noge su mi se odsjekle. Taj muk, ta sablasna tišina... Ne vidiš ni muhu da proleti. Niti vjetra niti ptice, sve je bilo crno. Jedva sam došla do mjesta gdje su nekad bila ulazna vrata. Sve je bilo zapaljeno, ostali su samo crni zidovi, hrpa pepela iz kojeg su stršale dvije izgorene peći - jedna na drva i jedna na struju. Eto, to je jedino što smo našli.

SRBI JOJ SAMI PRILAZE

Rukama sam prebirala taj pepeo, ni sama ne znam što sam očekivala i tražila, ali nisam našla ništa - govori Ivka. Oči joj se pune suzama dok nas uvjerava kako se o roditeljima raspitivala i kod pravoslavaca. Ni onda, kao ni sad, nije dobila nikakvu informaciju. - Vjerujem da znaju gdje su ubijeni i gdje su pokopani. Ali