Danonoćno sam radila, a onda sam pregorjela

SAD POSTALO SASVIM NORMALNO. BOJIMO SE REĆI NE JER SE BOJIMO OSTATI BEZ POSLA’

Za mene je tjeskoba prijateljica koja me došla upozoriti da činim nešto pogrešno, priča Slovenka Damjana Bakarič, autorica knjige “Kako sam pregorjela”, nedavno prevedene i na hrvatski jezik u izdanju Mozaik knjige. Diplomirana komunikologinja i bivša novinarka, književnica, predavačica i majka djevojčice godinama je patila od tjeskobe, i paničnih napadaja, koji su je naposljetku doveli do “burnouta”, sindroma pregorijevanja. - Prvi me put panični napadaj iznenadio. Bilo je to 2009. na razgovoru s potencijalnim poslodavcem. Nisam ni znala odakle se pojavio. Tjeskobu prije nisam zamjećivala. Bilo je one tjeskobe pred ispit ili spoj, ali ne onakve kakvu sam kasnije upoznala - prisjeća se Damjana, koja danas piše četvrtu knjigu te diljem regije drži predavanja na temu tjeskobe i pomaže ljudima da je prebrode. Nikad nije bila dovoljno opuštena i stalno se zbog nečeg opterećivala. Radila je stoga danonoćno, stalno pod stresom. No dinamičan posao koji je neizmjerno voljela ju je ubijao, baš kao i njezin perfekcionizam te težnja da svima dokaže da je vrijedna. - Uzrok takvog načina života bilo je moje teško djetinjstvo. I najnovija istraživanja potvrđuju da je psihičko zlostavljanje povezano s anksioznošču, koja se razvije u nekoj točki života kaže Damjana i nastavlja: - Druga je stvar da sam dugotrajno ‘tlačila’ svoje emocije. Živjela sam život koji nije bio za mene, bila sam prožeta strahom. I to mi je pravilo puno stresa. Onda je nastupila faza iscrpljenosti koja je trajala više godina, ali zbog navike na adrealin nisam bila svjesna da ‘jedem’ samu sebe. Da se uništavam. Jer sam samo tako znala funkcionirati. Mislila sam da ne vrijedim. Stavljala sam se iza svih i tako sam sebi postala najveći neprijatelj. Nisam znala postavljati granice, nisam znala biti asertivna - priča otvoreno Damjana. Kad se sve to skupilo, nastupio je panični napadaj. - Okidač, koji može biti bilo što, u nama ponovno otvori traumu iz djetinstva, a ako to ne umijemo pravilno obraditi, puknemo, prije ili kasnije. Kod mene je ‘triger’ bio kraj veze s ocem moje kćeri - priča Damjana. Nakon toga je potražila stručnu pomoć, no na vlastiti zahtjev nije htjela uzimati lijekove. Psihoterapija i posvećivanje isključivo sebi nešto su bez čega se Damjana ne bi mogla oporaviti. U deset mjeseci, koliko je bila na bolovanju, “restrukturirala” je misli i navike te promijenila način gledanja na svijet. I osnovno - uspostavila novi/dobar odnos sa sobom. - Bila sam potpuno na dnu i ne znam otkud mi toliko energije da sam sve to uspjela. No kad sam se odlučila za promjenu, bila sam vrlo organizirana i disciplinirana te sam radila sa sobom svaki dan. Išlo je polako, bilo je puno padova, koraka unazad, ali nisam se predavala kaže Damjana. Nije bilo lako, ali odluka je bila ključna.

Postala sam promatračica svojeg uma. Iz njega bih ‘ulazila’ u svoje tijelo i predstavljala si energiju u tijelu, da sam mnogo više nego moj um i da je moja bit puno šira. I panični bi napadaj nestao. To sam postigla samo vježbom i vježbom. - Počela sam čitati. Kad sam umirila um koji je trčao kao lud, kad sam dovoljno došla k sebi, počela sam polako hodati prirodom. Bila sam sama sa sobom, čula svoje misli što mi govore, meditirala. Suočila sam se sa sobom, jer sam godinama bježala od sebe tako da sam radila, radila, radila... Samo da nisam morala biti sama sa svojim mislima. I kad sam se upoznala, Bože moj, to je bilo to! Zato, nemojte se bojati toga što ćete naći u sebi. Ne bojte se tamnih kuteva, jer tamo leže odgovori i rješenja. I nećete vjerovati, puno bogatstva - zaključuje Damjana.