Preživio sam tunele smrti u Dubrovniku
Mladen Garašić bio je u inspekciji cijevi. Sustizao ga je golemi vodeni val. Jedva se spasio...
Kolega i ja zamalo smo stradali kad smo ‘90-ih bili u inženjerskom pregledu dovodnog tunela P-1 u Hidroelektrani Dubrovnik. Iako nije bio u funkciji, u jednom trenu osjetili smo jak vjetar u njemu. Počeo je tako priču dr. sc. Mladen Garašić, umirovljeni profesor Sveučilišta u Zagrebu i jedan od najistaknutijih hidrogeologa i speleologa u Hrvatskoj i svijetu. U karijeri je objavio oko 350 znanstvenih i stručnih članaka iz svog područja te sudjelovao u nadzoru i izradi elaborata za mnoge građevine, pa i za HE Dubrovnik.
STRADALI DOK SU KOPALI
- Radovi su se obavljali isključivo tijekom noći u dogovorenih 15 dana, kad je kompletno zaustavljeno protjecanje vode kroz tunel. Iako je njegov promjer oko šest metara, nismo mogli koristiti automobile zbog prepreka i skela koje su bile unutra. Pješice je trebalo proći 15 kilometara tunela, utvrditi stanje betonske obloge i naći eventualne deformacije - prisjetio se profesor Garašić posla. U tunel su ulazili svake noći i posao radili od najdalje točke. Nasreću, svaki put su imali sve manje hoda i tako su se približavali tlačnoj komori elektrane. - Jedne noći s obilnom kišom trebalo je ući nekoliko kilometara i snimiti oštećenja. Iako sam ulazio u taj tunel nekoliko dana zaredom, tog dana bio sam nemiran. Kao iskusni speleolog i poznavatelj hidrogeološke problematike u kršu, bio sam i skeptičan zbog obilne kiše na površini – ispričao je profesor. Znao je da cijev do tada gubila dio vode, pa je isto toliko moglo u nju i ući. Ipak, ona bi pristizala postupno te bi kolega i on imali dovoljno vremena za evakuaciju. Upravo u takvim “crnim razmišljanjima” osjetili su naglo strujanje zraka u tunelu. - Prije pregleda rekli su nam da je posao bezopasan jer je dotok vode sigurno spriječen na ulaznoj građevini u BiH. Jedini logički zaključak za nastanak takvog strujanja je bio da je voda krenula prema nama i da gura zrak pred sobom u tunelu - prisjetio se profesor te opasne situacije. Iako je kolega prvo mislio da se paničari bez razloga, krenuo je trčati za njim. Izlaz prema vertikalnom šahtu, gdje voda dolazi do turbina elektrane, bio je daleko. Jedini spas bio im je u izlaznom pomoćnom tunelu blizu tlačne komore.
AUTO JE BIO SMRSKAN
- Taj vjetar osjetili smo nekoliko kilometra prije nadolaska vode. Uspjeli smo doći do izlaza pomoćnog tunela, ali se hermetička vrata nisu mogla brzo zatvoriti do kraja. Odustali smo od zatvaranja i izvukli smo se brzo na površinu. Nakon nekoliko minuta voda je došla silnom brzinom, i to ne samo prema vertikalnom šahtu već i na pomoćni tunel čija vrata nisu bila zatvorena. Izletjela je i udarila u parkirani automobil, koji je gurnula preko ograde stotinjak metara niz padinu na magistralnu cestu - prisjetio se profesor Garašić. Bilo je očito da je protok vode u tunelu bio daleko veći od očekivanog.
Nažalost, kaže stručnjak, radnici HEP-a u četvrtak nisu imali sreće kao on. - Skočili su u vodu u odvodnom tunelu. Ondje protječe između 45 i 90 kubnih metara vode u sekundi, čija je temperatura oko 9 Celzijevih stupnjeva. Promjer te cijevi je oko šest metara, pa čak i kad ona ne bi bila skroz potopljena, vjerojatnost da se dopliva do izlaza tunela je mala pojašnjava Garašić te dodaje da se u odvodnom tunelu stvaraju jake vodene struje. - Na 375. metru od ulaza s površine u njemu se s jugoistočne strane nalaze metalna vrata. Tu je ulaz u kavernu, podzemnu špilju, i možda su neki ondje mogli potražiti spas od vatre, dima i otrovnih plinova. No sve su to, nažalost, pretpostavke - priča Garašić. Kao najgoru nesreću ondje spomenuo je stradanje osmorice radnika 1962. koji su gradili drugi odvodni tunel Plat 2. Taj tunel nikad nije dovršen, a radovi su stali kad su došli do otprilike 350. metra dužine. - Kopali su tunel i nisu znali da se ispred njih nalazi kaverna ispunjena podzemnom vodom pod tlakom. Probili su stijenu i voda je nahrupila velikom silinom u iskopani tunel. Cijeli incident je u to vrijeme zataškan - prisjetio se Garašić.