Životi nam se sastoje od spajanja krajnosti

NAGRADA FRIC Selvedin Avdić s romanom ‘Kap veselja’ našao se u finalu Nagrade Fric, koju dodjeljuje Express. Barcaffe pobjedniku daje 75.000 kuna

Čak i pisci koji direktno ne pišu o stvarnosti svojim pisanjem utječu na stvarnost. Svaka knjiga, neovisno o tematici, istodobno je i autobiografska. Ako to nekim slučajem nije, onda je riječ o laži, tvrdi Selvedin Avdić. Bosanskohercegovački književnik, nakon međunarodno hvaljenih i prevođenih “Sedam strahova”, napisao je roman “Kap veselja”, koji se našao u finalu Nagrade Fric, koju dodjeljuje tjednik Express, a koja pobjedniku donosi 75.000 kuna i mobilnu skulpturu žiroskopa. U mnogobrojnim intervjuima koje je dao autor je pojasnio kako je svojim romanom želio reagirati na stvarnost koju, ponajviše zbog rada u medijima, mora pratiti. - Ideja za roman nastala je kad sam prolazio pored hotela koji su novi vlasnici počeli rekonstruirati. Taj hotel nekad je imao lijepu baštu u kojoj je svirao orkestar, a konobari su nosili elegantna odijela. Slika te bašte, koju čuvam u sjećanju, za mene je vjerna slika sretnih vremena. Razglednica. Novi vlasnik, iz meni sasvim nedokučivih razloga, hotelu je dao ime ‘Dubrovnik’. Pitao sam

se što se desilo s ‘Metalurgom’, s njegovim uspomenama, gdje su stalni gosti, muzičari, konobari, šef sale, recepcionerka...? Možda su nastavili postojati neovisno od ovog našeg svijeta? Tako sam počeo pisati ‘Kap veselja’ - ispričao je Avdić za Forum. tm. U intervjuu za Novosti ustvrdio je kako je povijest civilizacije zapravo povijest ljudske potrage za srećom. - Tijekom svoje potrage, uglavnom bezuspješne, Miran, glavni lik romana, pokušava svijet svesti u poznate okvire – na nekolicinu osoba uz koje je odrastao, zato što se nada da može imati povjerenja u njih, te na zgradu i mali park, jer misli da će tako sužen prostor lakše kontrolirati i obraniti. On vjeruje da ga poznati predmeti mogu zaštititi i da stare navike mogu biti nekakav ritual zaštite. Ali vrlo brzo shvaća da je to nemoguće - prepričao je književnik. Zanimljivim prikazivanjem priče autor je postigao da glavni lik romana zapravo postane grad Zenica. - Pišem o onome što najbolje poznajem, a to je Zenica. To je grad koji funkcionira unutar trokuta koji čine rudnik, željezara i zatvor. Svaka od te tri točke vrlo konkretno se odražavala na moj život, a kad je tako, nema ništa prirodnije nego da ih prenesem u knjige. Rudnik i željezara nekad su simbolizirali bezbroj stvari. Danas su svedeni na najosnovnije – na proizvodne pogone iz kojih netko izvlači profit. Rudari više nisu kopači crnog zlata koji kad masovno izađu na ulicu mogu smijeniti bilo kojeg ministra ili čak promijeniti zakon niti su metalurzi ponosni proleteri koji na svojim plećima drže samoupravni sistem. Oni su samo ljudski resursi i to više nitko ne krije. Hotel ‘Metalurg’ sad se, iz meni sasvim nepoznatih razloga, zove ‘Dubrovnik’ i to mi je dobra ilustracija bezglave potrage za identitetima nakon tranzicije - kaže autor. Smatra da nam životi prolaze u tome što pokušavamo spojiti dvije krajnosti koje je razdijelio rat. Pokazao je to romanom koji ima apokaliptični kraj. - Apokalipsa traje, ne vidimo joj kraj... Vrijeme stoji. Kad mi netko kaže da se nešto dogodilo 2000. godine, imam osjećaj da se to desilo jučer. To nije slučajno... - zaključio je Avdić u intervjuu za MAZ.