Juhu su brendirali Francuzi, a u prvoj se kuhao i mozak

NJENO VELIČANSTVO Okrepljujuća tekućina omiljena je bila i Michelangelu dok je oslikavao Sikstinsku kapelu

Juhom su se naši preci krepili od otkrića vatre, kad su meso kuhali u životinjskoj koži. Zapisi, odnosno recept za prvu juhu pronašli su u Epikurovoj kuharici iz 4. stoljeća, a pripremala se od sastojaka poput pšenice, maslinova ulja, mljevenog mesa, mozga, papra, lovora, kumina, vina, uz dodatak fermentiranog ribljeg umaka. S obzirom na to da nije bilo žlica, komadići povrća ili mesa vadili su se iz zdjela desnom rukom ili nožem, jer tek je u 14. stoljeću u upotrebu došla žlica. U 16. stoljeću Francuzi su juhu nazvali “soupe”, a to je juha kakvu i danas znamo. Naziv je došao od kruha koji se stavljao na dno zdjele i upijao juhu. Povjesničari vjeruju kako se juha prvi put javno poslužila u restoranima upravo u Parizu u 18. stoljeću. Kocka za juhu prvi put se spominje 1772., a britanski istraživač James Cook, koji ju je sam radio pustivši da temeljac ispari, nosio ju je na svoja putovanja. U Građanskom ratu u Americi jela se juha od graha, a u Londonu u 2. svjetskom ratu restorani su posluživali jednostavnu juhu od cikle. Verdi je prije skladanja tražio inspiraciju u domaćoj juhi s tjesteninom, a Michelangelo, oslikavajući Sikstinsku kapelu, nije ni silazio sa skela, nego mu je sluga donosio kruh i zdjelicu juhe.