‘Nepokretnog su ga utrpali u vozilo JNA...’

OSTAO U VUKOVARU Venka Marelja (55) brata je zadnji put vidjela 16. rujna 1991. Dao joj je auto da poginulog susjeda odveze u Varaždin. On je ostao

Obitelj Galić iz vukovarskog Borova Naselja u Slavoniju se iz Hercegovine trbuhom za kruhom doselila početkom 60-ih godina i u njoj pronašla siguran dom. Dvije starije kćeri već su bile udane i imale djecu, a tad 27-godišnja Venka i 25-godišnji Željko ostali su živjeti s roditeljima Ivom i Stankom. Stanko je godinama radio u Njemačkoj, a Iva u Radničkom domu kuhala hranu za radnike tvornice Borovo. Iza njihove obiteljske nicala je velika kuća namijenjena Željku, jedinom muškom potomku obitelji. Tata Stanko slao je novac za gradnju i isplanirao u toj kući imati poslovni prostor, tvrtku i obitelj s puno djece. tvrtki sestre i šogora, a potom bi odlazio na straže i u akcije. Ja sam pripremala hranu za naše branitelje i nosila je na punktove. Tata nas je zvao da dođemo u Njemačku, ali nismo željeli. Kad su počela jača granatiranja, brat me nagovarao da odem iz grada, ali nisam ga htjela ostaviti - prisjeća se Venka Marelja (55). S mamom i starom bakom isprva se skrivala u podrumu kuće, no kako su granatiranja postala jača i češća, Željko je odlučio majku i baku smjestiti u Hercegovinu kod rodbine. - Naš je podrum bio sigurna baza za dečke koji su se vraćali s položaja. Svima sam kuhala. Jednom od njih, Zagrepčaninu Perici, ispekla sam tortu 13. rujna. Rođendan mu je bio dan kasnije, a Perica je bio nesretan jer mu zapovjednik nije dopustio otići kući za rođendan. Htjeli smo ga razveseliti proslavom. No 14. rujna je na naše naselje palo više stotina granata i Perica je u Hercegovačkoj ulici poginuo. Imao je samo 22 godine - prisjeća se Venka dodajući kako su tih dana i tjedana svi bili kao braća i obitelj. Brata Željka posljednji je put vidjela 16. rujna 1991., prije odlaska u Varaždin. - U tom žestokom napadu 14. rujna poginuo je i naš susjed Tuna Ćibarić. Tenkovi JNA došli su u našu ulicu i uništavali sve pred sobom. Uništili su moj Fićo, odgurali ga na kraj ulice i zapalili. Kako smo imali i bratov auto, odlučila sam pomoći Tuninoj obitelji i odvesti njegove posmrtne ostatke u Varaždin, gdje su ga htjeli pokopati. Kad su tenkovi otišli, došla sam kući i brat mi je sa suborcima nabavio gorivo za put. Pozvala sam ga da sa mnom ide na taj pogreb, obećala da ćemo se odmah vratiti, ali je on rekao: ‘Što ti pada na pamet? Evo ti auto i samo idi’. Tog 16. rujna 1991. izašla sam iz Vukovara, nisam se više mogla vratiti, a brata više nikad nisam ni vidjela ni čula - tužno kaže Venka koja i danas osjeća grižnju savjesti što ga je tad napustila. Možda bi sve bilo drugačije, kaže, da je ostala u Vukovaru brinuti za njega. Tek je kasnije saznala da je Željko ranjen 13. studenog, pred sam pad grada, dok su se povlačili iz naselja prema tvornici Borovo.