Nekad sam bila baš kao olimpijac. Nit’ sam pila, nit’ sam pušila. Nisam ni izlazila

u početku, da me Raka folira i stalno sam ispitivala je li siguran. “Kako da ne budem siguran kad sa svog prozora gledam stotine ljudi koji mirno čekaju u redu, iz dana u dan, da kupe ulaznicu”, govorio mi je i brinuo istovremeno odmaram li se dovoljno. Zašto ste već na samom početku krenuli tako žestokim tempom? Jer su baš tad Yves Montand i Sylvie Vartan počeli seriju koncerata u pariškoj Olympiji. Raka Đokić je rekao “koliko rade oni, radit ćemo i mi”. Oni pet, deset, 11 koncerata, pa i mi 11, a onda su došli do 30. Stali su, a mi smo htjeli imati jedan koncert više. Radili smo i četiri dana po dva koncerta u sarajevskoj Skenderiji, u Splitu na Gripama, zagrebačkoj Ciboni, isto četiri dana za redom. Mogli smo otići na veliki stadion ali ovo je bilo sigurnije. Stadioni su tad bili otvoreni, publika je mogla pokisnuti, mi također. Kako ste se nakon 17 koncerata, natjerali da odradite zadnjih tri, pet? Toliku količinu energije samo mladost može imati. Međutim, kako Cher, koja ima 72 godine, danas pjeva u Las Vegasu i to četiri dana uzastopce? Pa Celine Dion, opet pušila, nisam izlazila, živjeli smo na turnejama. Nakon 15 koncerata došla sam kući i samo htjela ležati. Malo se masirati, srediti kosu, vidjeti se s prijateljima, ostati u pidžami po tri dana. To mi je bilo najljepše, to i danas volim najviše na svijetu. Kad je lijepo i toplo volim vani piti kavu. U nekim čarapama i kućnom ogrtaču prebačenim na pidžamu, hodam po dvorištu, šetam, pijem kavu i da mogu tri dana ne skinuti je… to mi je i dalje životni san. Je li to itko kasnije ponovio? Ne, nikada. U to vrijeme glazba se izričito dijelila na pop rock, narodnu, klasiku. Mi smo spojili pop glazbu s elementima folka. Sitnije, Cile sitnije, Čačak, Dama iz Londona, Duge noge..., to su pjesme koje su obilježile jednu epohu. Kornelije Kovač je napravio izmijenjenu priču s etno instrumentima i pojavili smo se 1983. na Beoviziji. Ne znam je li na sreću ili moju žalost, pobijedio je Danijel Popović s Đuli. Osjećala sam se kao moralni pobjednik jer sam dobila veliku podršku publike cijele bivše države koja traje više od 35 godina. Tko je tad mogao okupiti toliku publiku? Najveće koncerte radili su Bijelo dugme i Zdravko Čolić. Bili smo jako solidarni, nismo išli jedan na drugog. Ako sam ja bila u Makedoniji, Čola je pjevao u Sloveniji, Dugme u Hrvatskoj, Bosni. To su bile velike turneje iako je publika bila različita. Čola je imao svoje pop koncerte, ja pop folk, a Dugme rock s elementima folka. Ne pamtim da se itko se s ovih prostora spuštao helikopterom na nastupe. Vi ste to učinili dva puta. Imala sam turneju po Bugarskoj, 15 dana koncerata, jedan ili dva dnevno. Tada se tako radilo, ne samo dva ili tri dana. Zato ne razumijem kako mladi ljudi danas jedva izdrže četiri dana jedan za drugim. Imali smo mali helikopter koji me odveo iz hotela i spustio na stadion. Kad sam završila koncert, vratili su me u hotel. Taj koncert je bio 1990. bili smo u vojnom helikopteru tadašnjeg predsjednika Todora Živkova. Odsjeli smo u njegovoj vili i samo se preselili na tamošnji stadion Levski, pred 120.000 ljudi. Zadnje spuštanje s helikopterom bilo je 1995. na Tašmajdanu. Vezali su me žicom i spustili. Ni danas mi nije jasno zašto si dopuštam takve vratolomije. Opasno je sve to, ali me privlači. Tesna koža, Hajde da se volimo... Svako malo se repriziraju u Hrvatskoj i opet imaju visoku gledanost. Što najprije pomislite kad pogledate reprize? Čega se sjetite? Dogodovština sa snimanja. Recimo u trećem dijelu, dok smo snimali u Nairobiju, išli smo na set u nacionalni park, gdje smo glasnom glazbom uplašili slonicu s mladunčetom. Pojurila je prema ekipi, a kao za peh, džip nije htio upaliti! To je bila jurnjava kao na filmu, ali nitko je nije stigao snimiti, jer od straha su se svi razbježali. Kakve osjećaje budi spoznaja da se ti filmovi i serije i danas rado gledaju? Čini me najsretnijom na svijetu. Imala sam kao početnik mnogo opstrukcija od ljudi kojima se nije svidjelo to što radim. Bili su negativni, destruktivni, rado su me omalovažavali, pokušavali diskriminirati kao ženu. Govorili su da nemam dovoljno kvaliteta. I “Tesna koža” i “Nema problema” i “Hajde