Ume djeci se ne se neće ponoviti’

MORA SE ODTUGOVATI Saslušajte dijete i dajte mu do znanja da ga razumijete. Odgovarajte mu iskreno, savjetuje psihologinja

Posttraumatske stresne reakcije mogu biti više ili manje intenzivne, a nekad i toliko jake da dijete nije u stanju obavljati svakodnevne aktivnosti, kaže prof. dr. sc Gordana Buljan Flander iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Djeci koja su vidjela situaciju u kojoj je njihov ili tuđi život bio ugrožen javljaju se namećuće slike ili “flashbackovi” te situacije. - Dijete može imati noćne more te izbjegavati stvari i situacije koje ih na to podsjećaju. Neka djeca se povlače u sebe, a ima i onih koji postaju agresivni - kaže. Ističe da nije cilj da dijete zaboravi tešku situaciju, nego da proradi traumu na mjestu na kojem se osjećaju sigurno, s nekim s kim se osjećaju sigurno. Važno je, ako dijete to želi, pričati o traumi. - Pokažite interes i saslušajte ga. Dajte mu do znanja da ga razumijete. Recite djetetu: ‘Znam da ti je teško’ - kaže

Buljan Flander. Dodaje da mu treba objasniti da su promjene i reakcije kroz koje prolazi normalne s obzirom na to što mu se dogodilo. Osim toga, dijete treba potaknuti na izražavanje kroz igru. - Važno je da se vrati obavljanju svakodnevnih aktivnosti koliko je to moguće - govori. Svaki pozitivan pomak djeteta treba podržati. Trauma se ne smije umanjivati riječima: “Nije to ništa”. - Osim izbjegavanja razgovora o onome što ih je potreslo, odmaže i ponašanje kao da se ništa nije dogodilo. Loše je i obećavati nešto što ne znate hoće li se dogoditi i govoriti: ‘Ovakve situacije se neće ponavljati’ - kaže. Stručnjaku se treba javiti ako se dulje situacija ne poboljšava nakon traumatskog događaja jer neprorađene situacije mogu izazvati poremećaje u kasnijoj dobi. - Sjećanje na loše situacije dijete sprema u mentalnu kutiju u glavi. Ona bi se trebala zatvoriti, ali dijete to ne može i drži je otvorenom. Umjesto da energiju usmjerava na odrastanje, ono je troši kako bi vrata mentalne kutije držalo zatvorenima. Nakon nekog vremena sjećanja počnu curiti kroz smetnje i simptome - objasnila je. Što se tiče smrti bližnjih, važno je da dijete proradi smrt, a ne da se pokušava ubrzati proces. - Ako je djetetu uginuo pas, ne govorite mu: ‘Kupit ćemo drugog’. Pričajte o tom psu sve dok ne završi tugovanje za njim nemojte kupovati novog. Dijete mora do kraja proći žalovanje - ističe. Kad obitelj izgubi člana, pomoć osim djece trebaju i roditelji. - Zajedničkom terapijom roditelji i dijete mogu uspješnije prebroditi krizu i vratiti narušenu atmosferu. Roditelj ne može sam pomoći djetetu ako i sam treba pomoć - kaže.