ISKUSNA I OPREZNA ‘UČIM U TEŠKIM TRENUCIMA. NAKON POSLJEDNJE OPERACIJE ODLUČILA SAM DA VIŠE NEĆU PASTI U ŽIVOTU’
JOŠ PAMTIM PRVI KONCERT U ZAGREBU. TREBALA SAM IZAĆI NA SCENU, KAD MI JE PUKNUO REMEN KOJI JE DRŽAO KOSTIM. IPAK, BILO JE SJAJNO, A TAKO ĆE BITI I U ARENI 14. PROSINCA
Grand produkcija je postala jedna od najuspješnijih produkcija na Balkanu. Otvorio je i generalno zastupništvo za Ford s partnerima. Sve se pripisuje meni, a Boba je financijski genij. Sad je pokrenuo priču s vinima, otvara vinariju, a opet sam ja promotor tog Rosea premium. Međutim, na sve to, kao najveći džentlmen, Boba kaže da je on muž Lepe Brene. Nikad mu nije smetalo što se sve pripisuje vama? Ne, čak su mu to čast i zadovoljstvo. Zašto ste prodali Grand produkciju? Ušli smo u partnerski odnos s najvećim kablovskim operaterom na području Balkana. Prodali smo većinski paket jer smo htjeli imati ozbiljnu i jaku kompaniju. Nismo se pokajali, dobili smo uistinu jake partnere. Jeste li se ikad bojali padova u karijeri? Ne, iako je bilo raznih teških i emotivnih stanja. U nepunih 40 godina karijere koje padove pamtite? Svih tih godina, tijekom četiri desetljeća, prolazila sam razne životne priče. U onim tužnima snagu su mi dali sin Stefan, koji se rodio 1992., i suprug Boba. Kao i svaka majka kad uzme dijete u naručje, bude ispunjena emocijama, snagom. Tad sam osjetila snagu, roditeljsku ljubav. Bez obzira na to u kakvoj si životnoj fazi, kad dobiješ svoje dijete, boriš se da što prije ustaneš. Ta ljubav ti da životnu energiju i bude ti žao što nisi prije imala jedno takvo biće, rođeno ili usvojeno, što nisi ranije osjetila tu ljubav koja diže iz svega, iz mrtvih. Nisu to bili jedini padovi, ni fizički ni psihički. Poslije toga sam prije tri, četiri godine polomila desnu ruku u zglobu, operirala je, a nepunih šest mjeseci kasnije sam pala i ponovno se polomila. Taj put je stradala desna noga. Nakon te operacije sam odlučila da više nikad ne padnem i nemam nikakav pad u životu. Učim na teškim trenucima u svojem životu jer se oni naprosto događaju. Kako publika reagira na poruku vaše pjesme ‘Zar je važno dal se peva ili pjeva’? Rođena sam u Jugoslaviji. Ne možemo reći da smo se previše voljeli, ali mislim da smo kao nacija bili korektni jedni prema drugima. Poštovali smo vjerske običaje, razlike među nama, ljudske izbore... Nisam ni sretna ni zadovoljna što se toliko godina nakon raspada Jugoslavije još stvaraju animoziteti između ovih i onih. Mislim da je sramota što se to događa u 21. stoljeću. Mlade treba educirati da poštuju sve različitosti, da budu građani svijeta. Jer kao građani svijeta mogu živjeti i raditi gdje god hoće. Treba cijeniti ljudske i profesionalne kvalitete. I onda nas takve neke političke i vjerske razmirice kojih ima na ovom balkanskom tlu uvijek vrate unazad. Nisam političarka nego pjevačica koja je pjesmom odgovorila na sve što se događa oko mene, nas. Rekla sam Draganu Brajoviću da mi napravi pjesmu ‘Zar je važno dal se peva ili pjeva’ kad za pjesmu ne treba putovnica. U prosincu pjevate u zagrebačkoj Areni. Što je o koncertu najvažnije reći? Što pripremate? Potrudila sam se sama napraviti koncept koncerta. Osmislila sam ga bez gostiju, bez ikoga tko bi me mijenjao, bez odmora. Nas 70, 80 bit će na pozornici dva i pol sata te se intenzivno, aktivno i emotivno, družiti s publikom. Želim im pružiti spektakl, i bit će to pravi glazbeni, vizualni i emotivni doživljaj. Godinama odsjedate u istom zagrebačkom hotelu i redovito se zasladite njihovim štruklama. Koja mjesta još rado posjetite u Zagrebu? Taj hotel je moje omiljeno mjesto. Uvijek sam na početku karijere odsjedala u tom hotelu i doista mislim da imaju najbolje štrukle u cijeloj Hrvatskoj. Volim i restoran svojih prijatelja u kojemu se osjećam kao doma. Pamtite li još svoj prvi, veliki koncert u zagrebačkom Domu sportova početkom 80-ih? Naravno. Sjećam se te velike Ledene dvorane i trenutka kad sam trebala izaći na scenu. Puknuo mi je, naime, remen koji je držao kostim. Na brzinu smo nečim vezali i koncert je bio sjajan. Bilo je jako hladno, ali sam navikla pjevati po takvim mjestima. Osim Doma sportova, pamtim i zagrebačku Cibonu, u kojoj sam četiri dana pjevala zaredom. Glavni gost mi je bio Gidra Bojanić. Impresivno i nezaboravno. I 2009. sam bila u zagrebačkoj Areni, u sklopu turneje s albumom ‘Uđi slobodno’. Jako emotivno će biti i u prosincu s publikom u Areni. Koji su najvažniji trenuci vaše karijere? Ne mogu izdvojiti ni jedan, jer je moja karijera satkana od posebnosti. Počevši od popularnosti koju sam doživjela na samom startu preko odobravanja na koje sam nailazila na svakom koraku, pa do činjenice da je moja karijera, bez lažne skromnosti, zaista nesvakidašnje uspješna priča. Nekome turneja traje mjesec, dva, godinu, a turneja Lepe Brene trajala je devet godina. Nekad sam znala samo pjevam li u zemlji ili negdje u inozemstvu. Moju karijeru su obilježili visoko posjećeni koncerti na otvorenom prostoru, a jedan koji se i danas prepričava bio je koncert u Sofiji, kad je sa mnom pjevalo 100.000 ljudi. Ipak, najvećim uspjehom smatram to što je Lepa Brena ostala sinonim za dobro raspoloženje i veselje te što ljudi moj lik i djelo vezuju za optimizam.