Tražila je čiste račune, a otišla čista obraza

RUŽA Prije deset godina, 6. kolovoza 2009., napustila nas je legendarna Savka Dabčević

Dvadeset godina, od gušenja Proljeća do demokratskih promjena 1991., Savka Dabčević Kučar bila je jedan od sinonima Hrvatske i hrvatstva. U vrijeme nacionalnog buđenja krajem osamdesetih mnogi su mislili da je Ruža hrvatska, iz pjesme Prljavog kazališta, ona, jer ju je narod tako doživljavao.

Jasenko Houra pjesmu je napisao svojoj majci, ali koga briga: Savka je bila majka domovine u vrijeme kad je nacija tragala za roditeljima. Hrvatska je uskoro izabrala Oca nacije, Franju Tuđmana, a Savka - koju Tuđman kao jakog rivala nije podnosio - započela put prema marginama.

BILA JE PRVA PREMIJERKA

S Mikom Tripalom bila je simbol druge Hrvatske: smirene, neegzaltirane, nedogmatske, nacionalno svjesne, ali racionalne i umjerene. Bila je, naročito za hrvatske i jugoslavenske prilike pedesetih godina prošlog stoljeća, silno i netipično obrazovana. Doktorirala je - pedesetih! - na američkom ekonomistu Johnu Maynardu Keynesu kod Mije Mirkovića (Mate Balote), da bi potom ostvarila vrtoglavu akademsku i političku karijeru. Bila je predsjednica hrvatske vlade kojom je, kao prva žena, predsjedala krajem šezdesetih. Zasjela je i na vrh Centralnog komiteta, koji je de facto upravljao Republikom. Hrvatskom i Srbijom početkom sedamdesetih vladali su mladi stručnjaci, koji nisu bili kadrovirani u šumi, nego po sveučilištima, i to se osjetilo - jednopartijska je stega popuštala, filmovi i knjige nastali od 1967. do 1971. bili su neviđeno slobodni. Savka je tražila “čiste račune”, zahtijevala da devize ostaju u Hrvatskoj, unosila dašak racionalizma u krute političke okvire. Kad su reforme zaprijetile razvlaštenjem stare partijske elite, tajne službe su potencirale radikale unutar Proljeća, pa je Tito - uplašen za vlastitu poziciju - ugušio pokret, a Savku i Tripala umirovio.

NIJE IMALA NI JEDNU MRLJU

Dvadeset punih godina Savka i Tripalo bili su, od strane dojučerašnjih drugova, ocrnjivani i klevetani, pripisivane su im demonske osobine, pratila ih je tajna policija. Kao u čuvenoj novozavjetnoj prispodobi o sjemenu koje umre pa rađa bogatim plodovima, tako je i njezina politika 1971. umrla, da bi 1974. godine dala ploda u novom Ustavu SFRJ, koji je zacementirao republičke državnosti. Šteta je što su ljudi poput nje i Tripala, obrazovani, čvrsti, “istesani iz jednog komada”, kako bi rekao Krleža, na ovim prostorima najčešće bivali istisnuti od gorih od sebe. Cijenu takvog kadroviranja svi plaćamo. Devedesetih je Savka vodila Hrvatsku narodnu stranku, ali bilo je to daleko od starih staza slave. No otišla je s jednim kapitalom koji u ovdašnjoj politici steknu samo rijetki - otišla je s čistim rukama.