KĆI MI JIE INSPIRACIJA
Budimir Šobat zaronit će i drža ati dah 30 minuta, za kćer i svu djecu s autizmom...
Donedavno i nisam bio svjestan rezultata koji sam ostvario, no kad su ga neki vrhunski ronioci pokušali oboriti, pa nisu uspjeli, malo sam se zamislio. Nije to mala stvar, kaže Budimir Buda Šobat (53), koji je u veljači 2018. godine oborio Guinnessov i svjetski rekord u statičkom ronjenju na dah, izdržavši pod vodom pune 24 minute i 11 sekundi.
A to je oko sedam sekundi dulje od dotadašnjeg svjetskog rekorda. Kaže da ima osjećaj da njegovo tijelo može više pa se pomalo priprema za pokušaj da pod vodom izdrži 30 minuta.
- Već je sve dogovoreno. Bit će to dio kanadskog medicinskog istraživanja pa će se i ronjenje obaviti u Kanadi. Proba za rušenje rekorda u Kanadi bit će vjerojatno u siječnju iduće godine. Do tada organizatori trebaju okupiti znanstvenike iz Kanade, SAD-a, a vjerojatno i iz Rusije, s ciljem da se u okviru tog projekta pronađu rješenja za ronioce ili astronaute koji se nađu u sličnim ekstremnim uvjetima bez zraka. Zato već pomalo trebamo odrediti u kojem smjeru ću trenirati. Zasad samo rušim drveće na Pelješcu za zimu, tako da će biti i neke koristi - priča nam u šali.
U listopadu će započeti dvomjesečne pripreme za Kanadu te će trenirati na suhom i u vodi.
- Suhi trening podrazumijeva vježbe istezanja četiri puta tjedno, a to uključuje istezanje tijela i vježbe opuštanja. Uz to, zaključio sam da mi veslanje izrazito pomaže u pripremama za ovakav pothvat, pa ću od dva do tri puta tjedno veslati te tjedno veslati od 40 do 50 kilometara - kaže.
REŽIM PREHRANE
To pridonosi snazi i izdržljivosti tijela, dodaje. Dio priprema su i treninzi u bazenu, s tim da od dva do tri puta tjedno radi i vježbe s bocom kisika koju je koristio i kod obaranja rekorda, dok će jednom tjedno raditi klasičnu vježbu statičkog ronjenja na dah. Cijelo vrijeme bit će i u posebnom režimu prehrane. - Osobno sam spoznao, i to uvijek preporučujem sportašima koji streme vrhunskim rezultatima, da uvijek treba biti malo gladan. Tako ja pojedem nekoliko žlica manje od onoga što mi treba. Kod ovakvih pothvata jako je važno da čovjek bude mršav - pojašnjava. Dio svakodnevne prehrane bit će i sokovi od voća i povrća, koji su odličan izvor važnih nutrijenata, kaže Budimir, kojemu je jedan od glavnih motiva za pomicanje vlastitih granica izdržljivosti njegova kći Saša koja se od djetinjstva bori s dijagnozom cerebralne paralize, autizmom i epilepsijom. Uvijek dok govori o svojim rekordima, progovara i o preprekama s kojima se nose roditelji i djeca s autizmom. No razgovor s Budom i suprugom Aleksandrom puno je više od priče o problemima i preprekama. To je priča o tome kako su, boreći se svaki dan iznova da njihova kći napravi mali korak naprijed, njih dvoje iz dana u dan postajali bolji ljudi u odnosu na one iz vremena prije Saše. Buda kaže da se njegov život s njezinim rođenjem potpuno promijenio - od čovjeka koji je imao manekensku karijeru u Londonu, pa bio vlasnik kafića, volio popiti i provoditi se, u jednom je trenutku morao prestati voljeti sebe i biti sam sebi u prvom planu. Dodaje da mu je supruga Aleksandra bila glavna inspiracija.
- Da sa Sašom nešto neće biti u redu saznala sam u 7. mjesecu trudnoće. Tad su liječnici na pregledu ustanovili proširenje moždane komore i rekli mi da se može roditi s problemima. Rodila se djevojčica od 3,5 kilograma i s visokim Apgarom, no ubrzo su se pokazali veliko krvarenje i teška moždana atrofija - priča majka.
RAD I UPORNOST
Liječnici su im rekli da će biti sreća ako djevojčica preživi, a kad je navršila dva tjedna, da neće moći ni sjediti, kamoli hodati. Kako Saša nije imala motoriku, roditeljima je savjetovano da što prije počnu vježbati s njom pa su već s njezinih 45 dana bili u Specijalnoj bolnici Goljak.
- Vježbali smo s njom šest sati na dan, no imali smo i malo sreće, pa je Saša s 2,5 godina već bila na nogama i vratilo joj se oko 95 posto motorike - priča. No onda je prestala komunicirati s njima, počela je gledati u svoje ruke i ljuljati se. - Bio je to autizam. Ni tad nismo odustajali. Saši je tata oduvijek bio autoritet, pa je on tad sjedio za stolom s njom i vježbao od 3 do 4 sata svaki dan. Uz podršku sjajnih defektologa, upisali smo je u vrtić u Centru za autizam i u suradnji s njihovim stručnjacima nastavili pomicati granice - govori majka. Tako je Saša s 3,5 godina zahvaljujući tati proplivala, s četiri godine skinula pelenu, a pomalo su se vratile i emocije pa su na licu svoje djevojčice mogli prepoznati smijeh. No sa sedam godina pojavila se i epilepsija.
- Upisali smo je i u školu u Centru za autizam Zagreb jer smo procijenili da ćemo tamo dobiti ono najbolje što joj treba - kaže Aleksandra. Uz nastojanja svojih profesora, Saša je išla u redovitu školu na glazbeni radi socijalizacije sa zdravom djecom. I jako puno su postigli.
POTPORA UDRUZI
- Ona danas ima visoku dozu samostalnosti, može se sama odjenuti, skinuti, jesti, odnosno obaviti osnovnu brigu o sebi, iako mora imati nekoga tko je stalno uz nju i brine o svemu što joj treba - kaže majka. Već se neko vrijeme pripremaju za to da Saša mora otići od njih, jer i autistična djeca odrastaju i imaju želju za samostalnošću. - U našem društvu nema dovoljno mogućnosti za njezino osamostaljivanje. No baš kad smo pomislili da smo udarili u zid, upoznali smo Dijanu Smajo iz Udruge osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije koja radi na tome da u blizini Petrinje sredstvima EU sagradi dom za djecu u kojoj će ona boraviti kad roditelja jednog dana više ne bude - priča Aleksandra. - Udrugu smo zbog tako velikog projekta odlučili podržati. Svoje ronjenje posvećujem njima - kaže Buda, a supruga dodaje da je riječ o inkluzivnoj farmi na kojoj bi djeca s poteškoćama mogla živjeti uz podršku stručnjaka, te u sudjelovati u sadnji voća i povrća, održavanju plastenika i brinuti o životinjama.