PIO CITAV DAN I ISAO U POKOLJ
UBOJICA S KAJZERICE REKONSTRUIRALISMO DAN KAD JE IGOR NAĐ POČINIO STRAVIČAN MASAKR
Bio je tu tog jutra, kolega mi je tad radio...
Ovim riječima započinje razgovor konobar u kafiću na zagrebačkom Vrbiku. Bilo je to jutro 1. kolovoza, otprilike deset sati prije nego što će Igor Nađ doći pred kuću u Cimermanovoj
2 na Kajzerici, izvući pištolj i pobiti šestero ljudi. No i danas, deset dana kasnije, mnogo je pitanja bez odgovora o jednom od najstrašnijih takvih zločina u glavnom gradu. Gdje je ubojica bio prije zločina, što ga je motiviralo na taj monstruozan čin, zašto se u njegovoj glavi zbio krvavi klik?
- Došao je s prijateljem i sjedili su tu satima. Njih dvojica su u to vrijeme, u razmaku od tih nekoliko sati, popili litru i pol pelinkovca te pola litre viljamovke - govori konobar A. Ž. - Dolazio bi jednom mjesečno sa ženom, kad bi se otišao ošišati u susjedni frizerski salon. Inače bi bio ok, zezancija, normalan u kafiću. Nikad ne bi bilo problema s njim... Njegov prijatelj iz kvarta, koji je s njim išao u školu, pričao mi je da je Nađ bio prvi koji bi smirivao situaciju kad bi došlo do nekakvih gluposti - tvrdi nam A. Ž. - Ne znam, bio je normalan gost. Nemam pojma što mu se dogodilo u glavi - sliježe ramenima konobar.
TAKSISTI GA NE POZNAJU
Njegov kolega iz suprotne smjene potvrdio nam je sličnu priču. Djevojke u susjednom frizerskom salonu nisu bile raspoložene za razgovor, samo su nam kratko potvrdile da se Nađ tu dolazio šišati.
Ne zna se gdje je bio sljedećih nekoliko sati, nakon pelinkovca i viljamovke na Vrbiku. Odgovor smo pokušali pronaći na Remizi, gdje je s Majom živio kao podstanar. Međutim, sve informacije koje bismo dobili završavale su u dva rukavca: ili ga nikad u životu nisu vidjeli ili bi nas slali na lokacije iz kojih nije bilo moguće izvući suvisliju informaciju.
ŠUTNJA KAD SE SPOMENE NAĐA
Na trešnjevačkom taksi stajalištu kažu kako nemaju pojma gdje se Nađ kretao. Imao je, naime, prijevozničku tvrtku Juri Žuri, koju je registrirao na kobnoj Cimermanovoj 2. Mrzovoljni taksisti sakrili su se u hladu, ispod nadstrešnice, dok je sunce žarilo obližnje tramvajske tračnice. Automobile su ostavili nekoliko metara dalje, širom otvorenih prozora. Kažu kako je, koliko znaju, Nađ vozio za Uber, a oni o Uberu nemaju dobro mišljenje. Šalju nas u centar grada, u Masarykovu. Tamo je, navodno, Nađ redovito stajao sa svojom Škodom. Slijepa ulica. Ni jedan jedini od parkiranih taksista koji su se izmjenjivali u neposrednoj blizini Cvjetnog trga nije vidio ni poznavao Nađa. Ili barem tako tvrde. Vraćamo se na izvorište, na Remizu. Konobari u trešnjevačkim kafićima vrte glavama na spomen Nađova imena. Nije im svejedno, ne žele govoriti o njemu. Nije dobro za posao da se zna da je bio njihov gost. Upućuju nas prema obližnjem kafiću, ali taj je zbog godišnjeg odmora zatvoren. Tamo je, kažu, Igor redovito dolazio. Zaposlenici okolnih kafića kažu da ga ne poznaju. Jedan konobar kaže da ga je vidio jednom, dvaput...
Pitamo ekipu za šankom u jednoj gostionici znaju li u kakvom je društvu bio. Je li se kretao među nekim mutnim ljudima? - Svi smo ti ovdje malo mutni - smije se zalizani tamnoputi muškarac u žutoj majici.
- Ali reći ću ti jednu stvar. Nije on bio s Remize. Ne bi se on ovako lako izvukao da je bio s Remize - komentira samoubojstvo drugi “hrabri” prijatelj. Prodavači stripova i odjeće također ništa ne znaju o licu koje danima nije silazilo s naslovnica svih domaćih medija. Jedna prodavačica u novinskom kiosku kaže kako nema pojma ni o kakvom ubojstvu, ni o Kajzerici ni o kakvom Igoru Nađu. Bila je, kaže, na godišnjem. Zbunjenoj ženi smo u kratkim crtama prepričali mučne dijelove stravičnog višestrukog ubojstva.
Nakon što je, prema konobarovu svjedočanstvu, popio veću količinu alkohola na Vrbiku, Igor Nađ nestaje na nekoliko sati. Pojavljuje se navečer, oko 21.20 sati, na Kajzerici. Dolazi pred kuću svoje djevojke Maje Tojagić, u pratnji njezina desetogodišnjeg sina Paula. Dječaka šalje da izvidi situaciju. Susjed nam je ispričao kako je Paulo pogledao kroz svaki prozor. Nađ je zatim, nakon kratkog čavrljanja sa susjedom, izvukao pištolj. Ubio je Paula, Maju, Josipu, Filjku, Dragomira, Davora... Smaknuo je cijelu obitelj Tojagić, s Josipinim mladim zaručnikom. Stjepan Grubina, prvi susjed, izletio je iz kuće i vidio dječakovo tijelo kako potrbuške leži u dvorištu. Drugi susjed je vidio neidentificirano žensko tijelo na ulaznom pragu.
POKOPAN U KRUGU OBITELJI
Pola tijela je bilo unutra, pola vani. Zajednički hodnik koji je vodio prema njihovim stanovima prošaran je tragovima metaka. Vidljiva je zarezotina u ormariću, kao i probijeno staklo. Jedan od susjeda ima zjapeću rupu u vratima od zalutalog Nađeva metka. Nejasno je kako je Nađ, nakon što je popio toliku količinu alkohola, uspio tako brzo pobiti cijelu jednu obitelj. Bila je to egzekucija kao da ju je obavio profesionalni ubojica, komentirali su forenzičari.
Sjeo je zatim u auto, onu istu Škodu kojom je razvozio mušterije, i nestao u smjeru Brezovice. Specijalna policija okružila je Kajzericu i dala se u masovnu potragu. Duge cijevi opkolile su kvart pod Hendrixovim mostom. Našli su ga kasnije, oko tri sata ujutro. Locirali su mu signal mobitela. Okružili su ga i počeli dovikivati. U gluho doba noći, u obruču policije, Igor Nađ si je oduzeo život. Pucao si je u desnu sljepoočicu. Nikad neće odgovoriti zbog čega je počinio najstrašniji masakr.
Pokopan je u četvrtak, u krugu obitelji. Razgovarali smo i s ljudima koji su ga poznavali još od djetinjstva.
DJETINJSTVO U PROGNANIŠTVU
Kad se zaratilo, Igorov otac je otišao sa svojim bratom blizancem na liniju. Iz pakla vukovarskog rata Igora, njegova brata i majku, s rođacima, život je odveo u prognaništvo, u različitim smjerovima.
Bio je kao i sva djeca, kažu nam ljudi koji su ga tad poznavali. Nije se u to vrijeme previše razmišljalo o ratu, posebno dok ste živjeli u drugom gradu. Nije se ni moglo, bili su premladi. On, njegova majka i brat bili su smješteni u hotelu International u Zagrebu, kao i brojne druge izbjeglice iz uništenog Vukovara. Nakon pada grada Igorov otac nastavio se boriti. Otišao je na
ratište u Bosnu i u Maslenicu, ali majka ga nije htjela pratiti. Sugovornici bliski obitelji nam rezolutno tvrde da Igora i njegova brata roditelji nisu napustili, nego su ostali u izvanrednim odnosima. Majka je nakon rata završila u Brezovici, a otac u Petrovcima. Igor i njegov brat, tad tinejdžeri, nisu htjeli natrag na selo. Nisu se htjeli vratiti kući. Ipak, oko 2008., Igorov brat se vratio u Petrovce i zaposlio u Vukovaru. Neko vrijeme je radio kao vodoinstalater, a sad je u Irskoj. Nešto mu se, kažu nam, u Vukovaru zakompliciralo s poslom. Igor se za to vrijeme svakako snalazio, kažu nam. Imao je turbulentno djetinjstvo, ponekad bi upadao u tučnjave u školi i u disku. Nekoliko godina je radio kao spasilac na Jarunu, a znao bi i preko ljeta odrađivati sezone na moru.
Konobario bi i radio na štandovima s voćem.
Pomagao bi majci i dolazio kod oca s vlakom. Uvijek bi se na selu našlo nečega za raditi. Od drva do svinjokolje, uvijek je bio tu za obitelj, kažu nam ljudi koji su ga poznavali. Igoru bliski ljudi tvrde da nije imao problema s drogom, nego s “priskrbljivanjem novca za stanarinu i hranu”.
SVAĐA NAKON ROĐENJA BEBE
- Istina, ako ne bi mogao zaraditi na jednoj strani, otišao bi na drugu, na kojoj može. Svatko od nas se snalazi kako god može, pogotovo ako je gladan - brane njegovu sklonost sitnom kriminalu ljudi koji su ga dobro poznavali. S ubijenom Majom i njezinim sinom Paulom znao je doći u rodne Petrovce. Ostali bi tamo po tjedan dana, a tamo je Paulu kupio i bazen na napuhavanje, prisjećaju se Igorovi prijatelji.
Što se onda dogodilo, što ga je natjeralo da uzme pištolj i pobije cijelu obitelj, pa i nesretno dijete?
- Oni su se posvađali kad se rodila beba. Razišli su se tad. Ne znam zašto. Od tada on više nije živio kod njih na Kajzerici. Zadnjih pola godine uopće nije bio u Zagrebu. Došao je u Petrovce 8. srpnja, kad mu je ocu bio rođendan. Inače, otac mu sad živi u Švedskoj. Trebali su se tamo vidjeti 31. kolovoza, za Igorov rođendan - kaže nam jedan od njegovih prijatelja. Dodaju kako nije bio čudovište kakvim ga se prikazuje u medijima.
- On ti je sve bio, samo reci i sve može. Koliko god je bio u prilici i neprilici, ako si nešto tražio, to si od njega i dobio. Pitamo ih je li se ikad moglo naslutiti da će napraviti ovakav pokolj. Ne znaju, nisu sigurni što je zapravo bio stvarni okidač za okrutni, nezapamćeni masakr na zagrebačkoj Kajzerici.
Kolegice ubijene Filjke Tojagić, Majine majke, ispričale su nam kako se ona ponekad na poslu znala požaliti na Igora.
- Filjka je spominjala kako joj je zet jako ljubomoran. Znala je reći da je jako ljubomoran na Maju. Da je jako dobar, ali i jako ljubomoran na nju - rekla nam je gospođa u praonici u kojoj je Filjka radila. Možda će odgovor na pitanja o motivima i preciznoj kronologiji strašnog dana dati konačno rješenje stručnjaka Centra za forenzična ispitivanja “Ivan Vučetić”. Oni i dalje pokušavaju rekonstruirati ubojičinu komunikaciju pomoću izlista pozivanih brojeva s njegova mobitela.