Život na Ugljanu: Ostavila sam grad i uživam u povrću

OSTALA I PREPORODILA SE Iako je na otok stigla samo privremeno, danas uzgaja voće, povrće, ima štand s lavandom...

Senka Otavijević došla je u Sutomišćicu na Ugljanu da bi se ondje brinula o teško bolesnom svekru. Mislila je da je ondje privremeno, no ubrzo je otkrila da će ondje ostati zauvijek. Za njom je došao i suprug Željko. Prije sedam i pol godina Senkin svekar doživio je težak moždani udar, nakon kojeg se nije mogao brinuti o sebi. Svekrva je umrla već prije, a od uže obitelji nitko se nije mogao posvetiti njemu i njegovim potrebama.

Došla sam s namjerom da ga povedem u Rijeku, u dom, dok ne vidim kako ćemo dalje. No on se nije dao iz kuće. Govorio je da želi umrijeti u kući. E sad, to je suprugova rodna kuća i često smo dolazili ondje. Meni je bilo prekrasno jer su priroda i mir nenadmašni, ali uvijek sam mislila da je to plan za mirovinu. Stvarno, planirala sam tu doći kad odem u penziju. No prinuđena zdravljem svekra, koji se nije dao iz kuće, došla sam ranije. Nisam ga mogla samo ostaviti. Bio je u pelenama, nije mogao samostalno jesti ni bilo što raditi, nastavlja Senka. Sa suprugom Željom u braku je punih 37 godina. Upoznali su se u njezinoj rodnoj Opatiji, gdje se on školovao za konobara. - Bili smo na plesnjaku, ondje smo se upoznali i planula je ljubav. On je u Opatiji ostao zbog mene. Vjenčali smo se, a moji roditelji su mi darovali kuću u kojoj smo živjeli do prije sedam i pol godina. Imamo dva sina. Stariji Dino ima 34 godine.

On je pomorac, prvi oficir na brodu.

MISLILA SAM DA JE SVE PRIVREMENO

Oženjen je i ima sina. Moj mlađi sin Neven ima 32 godine, ima suprugu i dva sina te su ostali živjeti u našoj kući u Opatiji. Zapravo, sve nam se to prilično brzo odigralo - prisjeća se Senka.

Radila je na kiosku kao prodavačica 15 godina, a zatim je pokrenula suvenirnicu u Mošćeničkoj Dragi, koju danas vodi mlađi sin. Suprug je kao konobar radio u hotelima Kvarner, Imperijal i Liburnija. - Dolaskom na Ugljan promjena nije bila velika jer sam znala točno gdje dolazim, znala sam i njegova oca, i vrt, i kuću, i susjede... Posao sam pustila sinu. Mislila sam da je to privremeno. No svekar je uporno tvrdio da neće nigdje. Nisam ga mogla pustiti da umre sam, ostala sam tu jer je to bilo najjednostavnije. Naše selo ima 300 stanovnika, zimi ih je toliko. Uglavnom je riječ o starijim ljudima, no u zadnje vrijeme ima i mlađih. Blizu nam je Preko, koje ima 1000 stanovnika, sve je opskrbljeno, trajekti voze svakih sat vremena do Zadra, tako da nam je sve nadohvat ruke - objašnjava ona. Prisjeća se kako je tad razmišljala da mora pokrenuti neki posao kako bi od njega mogli živjeti ona i svekar.

VELIKA PONUDA TURISTIMA

- Tu se otvorila marina s 220 vezova. Znam njemački, engleski, talijanski i nešto ruskog. Odlučila sam si otvoriti OPG i turistima nuditi domaću hranu. Zapravo sam htjela nastaviti ono što je svekrva radila za sebe, baviti se voćem i povrćem. Nikad prije nisam se bavila poljoprivredom. Moja mama je imala cvijeće o kojem se brinula i to je bio moj jedini doticaj sa zemljom. No teta mojega supruga oduševila se kad je čula što planiram. Ona i susjeda bile su vrelo svih informacija. Sve su mi objašnjavale, rekle kad se u kojemu mjesecu što i kako sadi, kako i kad vaditi sjeme, ma sve sam od njih naučila - govori Senka dodajući kako se nije bojala novoga života jer je bila odlučna u nakani da uspije. Platila je mladiću da izore njivu, a zatim je zasadila rajčice, paprike, tikvice i domaće povrće.

- Imala sam ideju da moj OPG bude po sistemu ‘plati i uberi’, da turisti mogu doći ovdje, kušati što god žele u vrtu i sami to ubrati. Riječ je o domaćim proizvodima za koje sam odmah odlučila da ih neću zalijevati kemikalijama. Jedino na čemu rastu su zemlja i voda iz mojega bunara. Imam sve sezonsko voće i povrće, sve si zasadimo i prodajemo. Imamo i svoje vino, rakije, likere, masline starije od 500 godina koje daju vrhunsko ulje. U trgovini kupujem jedino ono što ne mogu sama proizvesti svojim rukama, poput brašna ili bučina i lanena ulja - pojašnjava Senka.

Kaže kako je svekar držao i kokoši, no ona nije imala srca ubiti ih.

- Najstarija koka doživjela je 13 godina i imali smo je dok se sama nije srušila. Zato nemamo svoje meso. Što god da nabavim, ne bih to mogla zaklati. Da imam i koze, što ću s kozlićima? Opet ih prodati nekome da ih ubije? To ne mogu, pa zato meso kupujem od lokalne poljoprivrednice koja ima i svoj sir i slične proizvode - nastavila je Senka.

NEMAM SRCA UBIJATI ŽIVOTINJE

Tako je organizirala novi život i ubrzo shvatila da u njemu potpuno uživa.

- Sa svojima sam se čula svaki dan, a uskoro sam počela nagovarati muža da pusti posao i dođe tu da živimo svi zajedno. Ja sam se nakon godinu i pol potpuno snašla. Nije ga trebalo puno nagovarati. Dao je otkaz i čekao kraj godine da odradi što je trebao. Svekar i ja smo išli kući u Opatiju da proslavimo Božić i Novu godinu uz obitelj. Došli smo u Rijeku, no svekru su baš na Božić otkazali bubrezi. Umro je. Vratili smo se tu u Sutomišćicu kako bismo ga pokopali te smo ostali - nastavlja Senka pojašnjavajući kako se njezin suprug brzo prilagodio.

- Otvorila sam u Preku i štand, imam lavandu i lavandino ulje. Do nas je bio čovjek koji je imao suvenire od maslinova drveta. Moj suprug je to vidio i rekao da i on zna to raditi. Imamo masline starije od 550 godina pa se i on toga prihvatio. Izrađuje fantastične suvenire, a dosad smo četiri puta