Stopom do Bora Bore i ljubavi

Nakon četiri godine i prijeđenih 25 država, Ana Bakran iz Zagreba zaručila se za Tangyja, potomka kanibala

Na prvom putovanju autostopirala je do Francuske Polinezije, na drugom napisala knjigu, a treći put se vratila zaručniku na Markižansko otočje kako bi nastavili zajednički život.

Zagrepčanka Ana Bakran avanturu je započela 2013. godine, kad je iz Zagreba autostopom krenula do otoka usred Pacifika - Bora Bore. - Trebale su mi četiri godine. Prošla sam kroz 25 država i svašta doživjela - priča Ana.

Vratila se kući, a onda je odlučila doživljaje s prvog putovanja prenijeti u knjigu “What’s Wrong With You?”, koja je nedavno objavljena na engleskom jeziku. Na drugo putovanje do dalekog otočja krenula je - “s prave strane Pacifika”.

- Tek nakon godinu i pol nakon prvog putovanja saznala sam da pokušavam ustopirati brod do Bora Bore s pogrešne strane oceana. Mornari na koje sam naišla rekli su mi da brodovi za Francusku Polineziju kreću sa strane Južne Amerike zbog povoljnih struja i vjetrova, a ja to nisam znala. Tako je moj drugi dolazak do Francuske Polinezije s prave strane na neki način bio ‘ispravljanje krive Drine’ prvog putovanja - smije se Ana. Nakon što je proputovala gotovo cijeli svijet, putovala s raznim ljudima u automobilima, kombijima, brodovima, pa čak i jednim helikopterom, okusila egzotična jela, na markižanskom otočju je upoznala ljubav života - zaručnika Tangyja, potomka kanibala. Treće putovanje, ono “životno”, donijelo joj je smirenje. Uz čovjeka kojeg je nenadano zavoljela odlučila je “baciti sidro” i skrasiti se na njegovu rodnom otoku Nuku Hiva te izgraditi život u kulturi koja je potpuno drugačija od njezine.

HTJELA JE ISKUSITI SVIJET

- Osim kraljevske, Tangy nosi i kanibalsku krv svojih predaka koje se ne srami. Suprotno uvriježenome mišljenju, njegovi preci nisu jeli ljude radi zabave ili gladi, nego samo tijekom specijalnih ceremonija, primjerice, kad se uzimala ‘mana’, u prijevodu životna snaga i energija najjačeg ratnika drugog plemena. Pristup ljudskim organima - najčešće mozgu i srcu, imali su samo odabrani, kao što su poglavica, svećenik i najjači ratnik iz plemena - priča Ana i dodaje kako, za razliku od prva dva putovanja, na ovom ne mijenja gradove i države kad joj dojade ljudi, okruženje ili neobična pravila, nego se bori s time i pronalazi rješenja kako najbolje zna i umije.

Vedra po prirodi, na gotovo svakoj se fotki sa svojih putešestvija široko smije, no priznaje da nije sve uvijek prošlo glatko. - Istina je drugačija i zato sam napisala možda malo i preiskrenu knjigu u kojoj sam opisala ‘sirove’ situacije i probleme s kojima sam se nosila. Na svojem putu htjela sam ispuniti svoja osjetila novim doživljajima i iskustvima svijeta, od mirisa, okusa, zvuka pa do vizualnih ljepota. Intrigiralo me vidjeti kako žive drugi ljudi i podijeliti dio svojega života s njima, što mi je moj način putovanja autostopom i omogućio - kaže. Zanimalo ju je kako bi joj život izgledao da je rođena u nekoj drugoj državi. Sve se to, kaže, i ostvarilo, ali je došlo u paketu s nekim unutarnjim promjenama koje nije očekivala i protiv kojih se u početku i borila.

- Početak putovanja nije bio duhovan. Možda banalno zvuči, ali meni se jednostavno htjelo vidjeti svijeta i doći do Bora Bore autostopom. Živcirale su me priče ljudi koji su počeli putovati kako bi pronašli sebe i nisam htjela postati jedna od ‘tih’. Tad sam imala 31 godinu i mislila da se dobro razumijem. Nakon nekoliko godina mogu reći da je i mene putovanje okrenulo naopačke, ali na dobar način - kaže.

PUTOVANJE NIJE BILO HIR

U fazi samoće, dok je putovala, uspjela je razlučiti što joj je bitno. Nije bilo momenta koji bi je tjerao da napravi dramatičan rez i ode na tako opsežno putovanje. To nije bio hir.

- To mi je bila želja od mojih dvadesetih, ali tek sam se u 31. godini osjećala psihički, fizički i financijski spremnom. Te se godine sve poklopilo za odlazak. Prije puta sam pet godina vodila stabilnu tvrtku za digitalni

marketing i prodaju prava na digitalne fotografije. No posao je postao upitan kad se moj međunarodni klijent odlučio povući s hrvatskog tržišta. Takav razvoj situacije nije mi teško pao jer sam dugo osjećala da mi je potrebna promjena - kaže Ana koja je, kako bi se isfinancirala, povremeno morala raditi pa je tome posvetila jedno poglavlje u knjizi. U pet godina, koliko su trajala oba puta, radila je 17 poslova - od rada na internacionalnom paintball natjecanju u Maleziji pa do čuvanja 92-godišnje bake i djeda u Australiji, kaže putnica koja je obitelji prije početka putovanja obećala da neće stopirati sama.

- Bilo je to obećanje koje, nažalost, nisam ispunila. Ne zato što nisam htjela, nego zato što za neke dionice puta nije bilo moguće pronaći stoperskog partnera. Kad sam silom prilika u Iranu i Turkmenistanu bila primorana stopirati sama, shvatila sam koliko je to brže i jednostavnije te da oslanjanje na suputnike često donosi više problema nego sigurnosti - govori i dodaje da nakon tog iskustva više ništa nije bilo isto. Ostatak putovanja prevalila je sama, više nije tražila suputnike.

USTOPIRALA JE I NARKOMANA

- Najbolje iskustvo je bilo sedmomjesečno putovanje na brodu s kapetanom Ricom od Malezije do Australije. Tog dijela putovanja sam se najviše bojala jer nisam imala plovidbenog iskustva i bilo me je strah svega, a na kraju je ta plovidba ispala najbolja! Bilo je i loših, kad sam stopirala narkomana preko Pacifika, onu kad sam izbačena s broda na malom otoku s još jednom stoperskom suputnicom jer ni jedna nije bila zainteresirana za romantičnu vezu sa skiperom ili kad sam stopirala dedu s brodom na kojemu nisu radila ni svjetla, ni VHF radio-veza, ni navigacija prisjeća se.