VATRENI NAVIJAČI Slijepom tati prenosim svaku utakmicu NK Istre
LEGENDE STADIONA Franko Bakša (60) iz Pule slijep je od rođenja, no to ga nije spriječilo da se bavi sportom te da prati omiljeni nogomet. Sin Ivan uvijek je s njim na tribinama
DOBILI I GODIŠNJE KARTE
Ništa mi za tatu nije teško učiniti. On je išao na utakmice i volio ih prije mene, a ja sam posljednjih nekoliko godina postao njegove oči na terenu. To je došlo sasvim spontano i jednostavno se nastavilo. Tata je zadovoljan. Htio sam mu što vjernije dočarati svu atmosferu, priča nam Ivan Bakša (30) iz Pule.
Njegov otac Franko (60) slijep je od rođenja, no to ga nikad nije ograničavalo da uživa u životu, posebice nogometu. Obožava ga, kaže, odmalena, a kao dječak rado je šutirao loptu.
- Išao sam u zagrebačku školu za slijepe i slabovidne osobe ‘Vinko Bek’ i tamo smo imali kožnu loptu, na koju smo zakačili zvončiće, pa se znalo gdje je lopta. Preko radija smo strastveno pratili utakmice, a tad sam navijao za Hajduk. Najdraži igrač mi je bio nedavno preminuli Jurica Jerković - priča nam Franko, koji danas navija za omiljenog mu prvoligaša NK Istru.
I to sa sinom, koji mu prenosi važne trenutke. Najčešće ih se može vidjeti na stadionu “Aldo Drosina”.
- Ne mogu prenositi baš svaki detalj, a baziram se na trenutke kad igrači prijeđu centar. Naše igrače znam, a ne znam uvijek sve protivničke, pa zna biti malo teže tad. Prepričavam mu tko što radi, na kojoj je poziciji, trenutak gola i cjelokupnu atmosferu oko toga... - pojašnjava Ivan. Njih dvojica toliko su postali popularni da su ih Demoni, navijači NK Istre, upoznali s igračima, a Franko i Ivan uz navijačke rekvizite dobili su godišnje ulaznice na sve Istrine utakmice. Franko je, inače, cijeli život u sportu.
- Bavio sam se raznim sportovima i igrao goalball. To je paraolimpijski sport za one oštećenog vida. Igrao sam i pikado te prije 16 godina bio pobjednik na prvom prvenstvu Hrvatske slijepih - kaže Franko, koji je godinama bio predsjednik Hrvatskog športskog saveza slijepih te član izvršnog odbora Hrvatskog paraolimpijskog odbora. Ipak, nogomet mu je i dalje u srcu, pa otac i sin jedva čekaju novu utakmicu.