SLIKANJE S MODRIĆEM
Oduvijek sam volio nogomet. Imam puno potpisa, dresova i slika poznatih nogometaša. Jednog jutra zove me prijatelj i hvali se da se slikao u gradu s Lukom Modrićem. Naravno da sam počeo urlati i skakati od uzbuđenja. Odmah sam krenuo smišljati plan kako doći do Modrića. Sve mogućnosti zapisao sam na papir. Stavio sam kapu i navijački šal i krenuo. Kako bih bio brži, uzeo sam bicikl. Došao sam u grad, izvadio popis i krenuo. Prvi korak je bio pretražiti sve jahte u gradu. Otišao sam do jedne rive pa do druge, pretražio sam i svako pristanište, ali Modriću ni traga. Drugi korak je bio istražiti ulicu po ulicu Staroga grada. Njega nije bilo među šetačima. Čak sam se uvalio u jednu grupu turista i oni su mi platili odlazak na zvonik, pa sam dvogledom pregledao grad, ali njega nema pa nema. Treći korak je bio obići sve restorane, pa i one koji imaju unutrašnji prostor. Ušao bih u svaki restoran. Pitao bih čašu vode i pažljivo promotrio goste za stolovima. Nije ni tu! Četvrti korak bio je nazvati naše prijatelje koji imaju restoran u Žrnovu. Dok mama nije gledala, uzeo sam njen mobitel i saznao njihov broj. Sad sam sjeo u hlad i s nadom utipkavao za poziv. Nažalost, saznao sam da kod njih nije, niti je bio, niti imaju takvu rezervaciju. Ma gdje li se skriva? No nisam odustajao. Nazvao sam prijatelja da saznam više detalja o tome gdje je sreo Modrića. Opisao mi je jahtu te sam opet krenuo do pristaništa. Kad sam je našao, ušuljao sam se na nju. Išao sam uz ogradu i pretražio oba kata. Tada su me ugledali. Nemaš kamo pobjeći na jahti nego u krug. Kad su me opkolili, pojurio sam na kat, skočio s jahte i preskočio metar i pol mora te se dočepao kopna. Ja sam nastavio trčati, a oni su odustali. Zadihano sam opet nazvao prijatelja, a on mi je rekao da se zezao i da je sve izmislio. Poludio sam: Izgubio sam cijelo jutro, jurišao po gradu u svim pravcima, šuljao se i bježao, a sve bez veze! Vratio sam se kući obliven znojem, ljutit, nervozan, bijesan. Mama me pitala zašto sam takav i zašto kasnim na ručak. Nisam znao što ću jer sam joj rekao da se idem igrati u susjedstvo pa sam joj sve ispričao. Mislio sam da će me tješiti, ali nisam dobro prošao. A kako je sutradan prošao moj prijatelj, bolje da ne znate.