ČUVAMO POVIJEST: PRINTAMO PRAVE VLAKOVE
Siniša i Boris iz Zagreba zaljubljenici su u željeznicu. Da bi ‘spasili od zaborava’ stare vlakove, oni ih stvaraju ponovo...
Jedan oglas na oglasniku za model lokomotive bio je dovoljan da spoji zaljubljenike u vlakove Sinišu Sudara (32) iz Zagreba i Borisa Kržića (39) iz Križa, koji su pokrenuli revoluciju u svijetu ljubitelja željeznice. Oni mjere prave lokomotive i vagone, crtaju skice, printaju i uređuju minijature. Ljubav prema željeznici obojica su razvili u djetinjstvu. Kao i svim hobistima, cilj im je bio imati i modele koji su nekad vozili ili i dalje voze po našim prugama, kakve god da one bile. Veliki svjetski proizvođači modela lokomotiva ne pokazuju interes za izradom primjeraka koji voze u manjim državama. Pravdaju to malenim tržištem, no to ni prije nije spriječilo neke ljude da izrade modele koji bi približno izgledali kao pravi. No svijet modelarstva u prošlosti nije prihvatio takve primjerke zbog njihovih manjkavosti. To je bio povod Siniši i Borisu da unesu inovaciju u voljeni hobi.
- Ja sam i ranije izrađivao neke modele, što za sebe, što za prijatelje, a jednu sam lokomotivu dao u prodaju. Tako se 2017. javio Boris i palo nam je na pamet spojiti njegovo tehničko znanje 3D printanja i moje iz modelarstva - počeo je priču Siniša, koji se obrazovao za učitelja cestovnog prometa.
CJELOGODIŠNJI POSAO
Boris, inženjer elektrotehnike, sve je to brzo izračunao i posao je mogao početi. Svoju tehniku pokazali su nam u Hrvatskom željezničkome muzeju u Zagrebu, gdje su mjerili dizel-električnu lokomotivu General Motorsa, popularno zvanu “kenedijevka”. Dok je vozila pod oznakom Jugoslavenskih željeznica JŽ 661-216, sudjelovala je u najvećoj željezničkoj nesreći u povijesti ovih prostora 30. kolovoza 1974. Tad su poginula 153 putnika, lokomotiva nije bila oštećena te je i dalje prevozila ljude. - Kako bi izmjerili svaki vijak na takvoj lokomotivi, nas četvorica mjerili smo je četiri dana. Svaki dan radili smo po 10 sati i podatke unosili u tablet. Potom izrađujemo 3D model u računalu i to traje mjesec do dva, ovisni koliko je kompleksno - pojašnjava nam Boris. S obzirom na to da je 3D printer s kojim rade ograničenih dimenzija, lokomotivu su morali rastaviti u dijelove koje kasnije sastavljaju. Preciznost, naravno, ovisi i o kvaliteti i skupoći printera. Osim toga, 3D printanje je i sporo, pa tako stroju treba i do 48 sati dok ne izradi sve komadiće. Moraju paziti da im slučajno ne nestane struje jer bi se našli na početku, a stroj bi zaglavio.
- Posebno pazimo ljeti, kad kod nas ima grmljavinskog nevremena. Mi napravimo i po 20-ak primjeraka prije nego što dobijemo pravi model. Kad ga dobijem, sve predajem Siniši, koji ih sastavlja i oslikava - priča Boris. U početku su i tu imali problema jer se pribor za bojenje ne može ni kupiti u Hrvatskoj. Većinu zato naručuju iz inozemstva.
- Uz bojenje ih ja i dekaliram, što znači da nanosim oznake za lokomotive, koje dolaze na finoj foliji debljine 18 mikrona. One se prenose preko specijalne tekućine i tu treba vještina kako se folija ne bi rastegnula u procesu. Najbitnije ih je nanijeti tako da izgledaju kao da su
iscrtane jer se rukom, u omjeru 1:87, ne bi mogle nacrtati pojašnjava Siniša. To sve uzima od 40 do 50 sati rada.
VRHUNSKA PRECIZNOST
Sve to košta, no obitelji imaju razumijevanja. Zato prijatelji ne piju, ne idu u kladionice ili kasina i sav višak novca ulažu kako bi očuvali dio tehničke kulture. - Mi svojim modelima možemo stvoriti posebnu sliku kojom ćemo promatrače vratiti i do 70 godina u povijest. Izradili smo tako modele JŽ 664, tzv. staru Ličanku, i lokomotivu HŽ 2062 za tešku teretnu vuču po ličkoj pruzi. Tu je i model HŽ PP 2044, koja dan danas vozi po Zagorju i do Splita. Želimo da se ovim modelima ljudi prisjete svih čari putovanja željeznicom - kažu momci. Njihov posao
ovisi i o ljudima iz Hrvatskih željeznica, koji su im izašli u susret. Dobili su dozvole kako bi snimili i izmjerili neke lokomotive koje se sve manje mogu vidjeti na prugama. Tako si rade i uslugu jer će ih ovi dečki očuvati od zaborava nakon što pođu na svoju posljednju vožnju - do rezališta.
- Na prostoru C.I.O.S.-a mjerili smo tako vlak oznake 7021, koji zovu Francuz. O njemu više ne postoji tehnička dokumentacija. Dobili smo posljednju priliku premjeriti ga i izraditi računalni 3D model kako bismo ga spasili od izumiranja. Bilo je to tužno, no ispunili su nam želju i mi smo bili posljednji putnici. Zadnjih stotinjak metara gurali su nas bagerom i ispunili su nam sve želje za snimanjem - prisjetili su se.