Rekao mi je da ne plačem, da će brzo doći...
VINKOVAČKI BRANITELJ ZVONIMIR KOKOTOV DRŽI JE NADA Magdalena Kokotović (73) još se nada da joj je sin Zvonimir živ. Zadnji put vidjela ga je u svibnju 1992. godine, dan prije ranjavanja i nestanka
Sve mi njegovo fali. Glas, smijeh, pogled... Kad čujem korake na stubištu u hodniku, uvijek pomislim to je on. Uvijek je preskakao po dvije stube, po tome sam ga uvijek prepoznala. U svakom djetetu koje hoda prema meni vidim svog sina.
Teško je to, u pola glasa, jednoličnim tonom govori Vinkovčanka Magdalena Kokotović (73), majka nestalog branitelja Zvonimira Kokotovića (25). Ovaj hrabri branitelj preživio je Vukovar i Vinkovce, dva ranjavanja, rovove i terene u Nuštru, Slavonskom Brodu i drugim ratištima. A onda nastradao i nestao u svibnju 1992. godine u Vidovicama u BiH. Magdalena o sinovu nestanku zna toliko malo da se zapravo još nada da je živ. Možda ne baš i zdrav, pa joj se zbog toga ne može javiti sve ove godine, ali zasigurno je živ. Uvjerena je da mora biti živ kad ga nigdje nema.
RANJEN U GLAVU I OKO
- Kad se suprug ubio zbog bolesti, Zvonimir i Snježana bili su još maleni. Morala sam se zaposliti da preživimo. Radila sam u tvornici Kvalitet, prvo kao spremačica, a potom u proizvodnji. Djecu su mi tad čuvali moji roditelji. Zvonimir je završio poljoprivrednu školu i odlučio ići u policiju u Zagreb. Nisam se protivila jer i da jesam, nisam ga mogla odgovoriti. Završio je školu za Prvog hrvatskog redarstvenika, koja je se tad otvorila. Dobio je posao u Županji i vratio se kući, a onda su ga premjestili u Vinkovce. Tu ga je zatekao rat - prisjeća se Magdalena.
Nakon napada četnika na hrvatske redarstvenike u Borovu Selu Zvonimir je trebao biti među ekipom koja je tad poslana na intervenciju.
Samo zbog činjenice da je bio mlad policajac nisu ga pustili. - Jako ga je pogodila vijest da su njegovi prijatelji stradali u Borovu. Bio je ogorčen, plakao je i s drugim policajcima išao po tijela svojih kolega. Tad mu je bilo jasno da će biti rata. Jako sam se bojala za njega, svaka majka boji se za svoje dijete - kazuje Magdalena gledajući u fotografije svog sina, jedino što joj je od njega ostalo. - Kad su počeli napadi na Vukovar, priključio se 3. gardijskoj brigadi, u kojoj mi je bio i brat. Kasnije je prešao u 109. brigadu u Vinkovcima. Nakon nekog vremena postao je zapovjednik voda. Kad god je mogao, dolazio nam je u podrum i donosio hranu jer nas je u podrumu bilo puno. Obično bi malo odspavao, pripremila bih mu neko jelo ili kolače da odnese svojim dečkima na položaj - kaže Magdalena, koja je nekad živjela u kući punoj ljudi, a danas živi sama u stanu. Zvonimir je dva puta ranjen. Prvo ga je u Nuštru krhotina granate pogodila u glavu, a potom ga je u Vinkovcima geler pogodio u oko. Magdalena se ponadala da će njezin sin konačno prestati odlaziti na ratište, no nakon oporavka u bolnici u Slavonskom Brodu vratio se u Vinkovce.
SAM JE PREPLIVAO SAVU
- Nije ga se moglo zaustaviti. Uvijek je govorio: ‘Moram pomoći ljudima, da ne izginu’. Tako je bilo i te nedjelje ujutro, 3. svibnja 1992., kad su trojica vojnika iz 109. brigade došla po njega i rekla mu da pođe s njima u Vidovice. Objašnjavali su da je najsposobniji izbaviti ljude koji će tamo poginuti ako
NA SESTRINOJ SVADBI
‘U VIDOVICAMA JE KASNIJE PRONAĐENA MASOVNA GROBNICA U KOJOJ JE BILO VIŠE TIJELA HR