ZNALA JE DA JE SEKA U SKRINJI
Smiljana Srnec (45) u utorak sjeda na optuženičku klupu suda. Terete ju da je ubila sestru Jasminu (23) i tijelo sakrila u zamrzivač
JASMINA DOMINIĆ UBIJENA JE DOK JE SPAVALA ILI SE ODMARALA. NIJE SE BRANILA
Smiljana Srnec (45) morat će sudskom vijeću Županijskog suda u Varaždinu objasniti odakle otisak njezina desnog palca na crnoj vreći kojom je bila omotana glava Jasmine Dominić (23), ali i zašto je lagala o tome gdje joj je sestra i da su u kontaktu.
Smiljana, koja će na optuženičku klupu sjesti 15. listopada, suočena je s vrlo teškim optužbama. Tužiteljstvo je tereti da je tijekom ljeta 2000. godine ubila sestru zadavši joj najmanje pet-šest međusobno neovisnih jakih udaraca tupo-tvrdim predmetom, koji nije pronađen. Suprotno mišljenju mještana Palovca, malog međimurskog mjesta u kojemu je 16. veljače u kući obitelji Srnec i Dominić nađeno tijelo u zamrzivaču, žrtva se u vrijeme ubojstva odmarala ili spavala. Naime, obducenti na Jasmininu tijelu nisu pronašli nikakve zalutale ni obrambene ozljede. Žrtva se, dakle, nije branila ni opirala te nije ni slutila napad. Nakon ubojstva, smatra varaždinsko Županijsko državno odvjetništvo, tijelo žrtve stavila je u zamrzivač, gdje se nalazilo gotovo 19 godina. Pri tome je, navodi tužiteljstvo, kako svoje roditelje tako i ostale koji su se interesirali za Jasminu više godina, do prijave nestanka žrtve, obmanjivala da je živa iako se tijelo žrtve cijelo vrijeme nalazilo u zamrzivaču, u kući u kojoj su živjeli i roditelji žrtve. Osim na forenzičke dokaze i biološke tragove, tužiteljstvo računa na iskaze pet svjedoka, koje su policajci ispitali još tijekom istrage nakon prijave Jasminina nestanka 2005. te ponovno nakon pronalaska tijela. Dvoje je pozvano na sud 15. listopada i troje dva dana kasnije. Uspjeli smo razgovarati s dvije svjedokinje. Riječ je o mještankama Palovca koje poznaju obitelj. Morali smo obećati da im nećemo otkrivati identitet do početka suđenja.
Kako ne bi “kontaminirale” suđenje, nisu željele otkrivati detalje o tome što će svjedočiti, no načelno su rekle što znaju o slučaju koji je šokirao javnost. - To malo života što imam želim provesti u miru, a ne živjeti u strahu. Zvali su me za svjedoka, ali iskreno ne bih htjela ići. Ne treba mi taj stres - tiho, gotovo šaptom, priča jedna svjedokinja. Živi u istoj ulici gdje je kuća obitelji Srnec Dominić. Približava nam se bliže pa još tišim glasom dodaje:
- Svakom se može dogoditi trenutak žute minute. Ali trebali su to odmah prijaviti. Nije mi jasno kako su tolike godine mogli živjeti u kući gdje je u škrinji bila Jasmina - dok smo razgovarali, svako malo se osvrtala oko sebe, kao da se još jednom želi uvjeriti da je nitko ne sluša ili promatra. Smiljana je, dodala je, cijeli život bila dobra susjeda. Uvijek kad bi ju pitali za pomoć, nesebično je pomagala. Obitelj Srnec danas živi povučeno, priča nam. - Smiljanin zet i muž Ivica rade, kći Katarina je doma s djecom. Mislim da je mama u Njemačkoj. Često je dolazila u selo, sigurno svaki Uskrs, za Novu godinu, Sisvete ... - rekla je sugovornica. Prije negoli je brzo pohitala u kuću, tiho je dodala kako su žene iz kuće susjedima još 2005., nakon prijave Jasminina nestanka, u nekoliko navrata rekle da će tužiti sve koji budu govorili o slučaju, makar im kuća završila pod hipotekom. Prisjetila se kako je Jasmina svakog ljeta kosila travu u dvorištu. I tog ljeta 2000. godine, u srpnju ili kolovozu, ponovno ju je vidjela u košnji.
‘OVO MALO ŽIVOTA ŽELIM MIR’ Kratko su se srdačno pozdravile, a onda ju više nije vidjela. Počela je škola i svi su bili uvjereni da se Jasmina vratila na studij u Zagreb. I lokalni svećenik Đuro Vukalović potvrdio nam je da obitelj Srnec živi povučeno. Dodaje kako ne vjeruje da će policija pronaći krivca. Odlazimo dalje do dvorišta u kojem žena okopava vrt. Njezina snaha, koja je također pozvana kao svjedok, nevoljko je pristala nakratko porazgovarati s nama. Iznenadila se, kaže, što su je uopće pozvali na sud. I ona bi radije “izbjegla” dolazak, no svjesna je da je njezina građanska dužnost reći što zna o svemu. Tako se 2005., kad su je prvi put ispitivali policajci, prisjetila kako je Jasmina 2004. trebala biti krsna kuma Smiljaninoj drugoj kćeri.
- Rekla je da je Jasmina na kruzeru, pa da kruzer kasni i da zbog toga neće moći biti kuma. Tad je pitala jednu drugu ženu te je ona bila kuma umjesto Jasmine - ispričala je. Jasminu i Smiljanu poznaje od djetinjstva jer su iz istog mjesta i “dalji rod”. Nisu se puno družile jer je mlađa od obje. Začudila se i što su je u odvjetništvu, kaže, pitali “banalne” stvari, primjerice kako izgleda škrinja. - I kad sam dolazila u njihovu kuću, nisam obraćala pozornost na škrinju. Pa zar kada dođete nekome u goste gledate njegove kućanske aparate - upitala je pa nastavila.
- Sve mi je to bilo čudno. Ono čega se sjećam jest da su na toj škrinji uvijek bile uredno posložene Smiljanine stvari. Obitelji je rekla da ih ne diraju i to je to. Te 2005. Jasminin ujak je pokrenuo istragu, ali sve je brzo stalo. On nije inače tip koji lako odustaje, no rekao je ako njezinu mamu ne zanima gdje joj je kćer, čemu da on ustraje dodala je.
‘NAVEK JE NEKOG RAKA IMALA’ Zanimalo nas je kako pamti Jasminu, ali i kakav je odnos imala sa Smiljanom i njenom obitelji. - Ma joj, Smiljana je navek nekog raka imala, stalno je govorila da je bolesna i da se liječi. Ali jako je pametna, pedantna. S druge strane, sposobna je lagati. A Jasmina je bila tatina mezimica, sportašica, uvijek je imala odlične ocjene - priča nam, gotovo u dahu, ali ponovno ispod glasa, sugovornica. - Znate, roditelji vole svu djecu jednako, ali uvijek imate ono jedno dijete koje vam je favorit, pa je tako i Jasmina bila Fredijeva - dodala je. Nekoliko ulica dalje pokušali smo razgovarati s još jednim svjedokom. Vrata je otvorila žena koja nam se predstavila kao njegova mama. Kratko je rekla kako njen sin ne razgovara s novinarima. Upravo je on 2003. sa Smiljanom i Ivicom išao u Mađarsku. Smiljana je tad sa sobom nosila Jasminine dokumente. Na pitanje zašto je uzela Jasminine dokumente samo je slegnula ramenima. - Sve što moj sin zna, reći će na suđenju - rekla je uz zagonetan osmijeh. Nije joj jasno, dodala je ispod glasa, zašto je obitelj čekala toliko godina da prijavi Jasminin nestanak te zašto su dugih 19 godina šutjeli.
- Mog sina nije bilo dva dana i odmah sam ga krenula tražiti, a kamoli da bih toliko čekala odlučno je rekla.
Za Jasminu se prisjetila kako je bila divna i vrijedna djevojka.
Jedan od svjedoka koji će zasigurno imati što reći na sudu je Smiljanin i Jasminin ujak Drago. Pronalazak tijela strašno ga je potresao, osobito jer je oduvijek sumnjao da se Jasmini nešto dogodilo. Prošlog tjedna s nama nije želio razgovarati. Vrata koja vode u dvorište njegove kuće i radionice bila su zaključana. U daljini smo ga vidjeli kako vari za strojem. Dozivali smo ga, no nije odgovarao.
Još u veljači, nakon što je otkriveno Jasminino tijelo, prisjetio se da je nećakinju posljednji put vidio u svibnju ili lipnju 2000.
STAJALA JE NA CESTI I MAHALA Stajala je na cesti pored gostionice i mahnula mu. Otkrio je i kako su se sestre stalno svađale i tvrdio da je Smiljana svima manipulirala. Više puta rekao je da će sve što zna otkriti u odvjetništvu i na sudu ako ga budu zvali. Sad će napokon imati priliku za to.
Želeći otkriti što se dogodilo njegovoj nećakinji, pokrenuo je privatnu istragu i angažirao vidovnjaka Željka Valečića iz Kokinaca kraj Bjelovara. On je, gledajući Jasmininu fotografiju, imao viziju. Policijskim inspektorima je rekao da je Jasmina ubijena i da je blizu.
- Vidio sam da ju je u kući ubila njezina sestra, i to zbog svađe. U naguravanju su došle do stola u dnevnom boravku, na kojem je stajala ljubičasto-plava vaza. Sestra je dohvatila tu vazu i Jasminu udarila u glavu. Kad je nesretna djevojka pala, još ju je jednom udarila u sljepoočnicu. U tom mi se trenutku ukazala i jedna loza s nekoliko trsova ispred kuće - ispričao je Valečić. Policija je tijekom istrage nestanka pretraživala područje oko kuće, no nalog za pretragu njihova doma nisu imali. Tijelo u škrinji pronađeno je slučajno, 14 godina nakon svega toga. Njezino tijelo bilo je umotano u poplun, na glavi joj je bila crna najlonska vreća, koja je bila zavezana najlon čarapama.
ČIJI JE DNK NA NAJLON-ČARAPI? Upravo na crnoj vreći forenzičari Centra “Ivan Vučetić” pronašli su otisak Smiljanina desnog palca. Vjeruju da nema drugih tragova jer je počinitelj nosio rukavice. Tome u prilog govori i gumeni komadić pronađen u navlaci popluna na kojemu su našli DNK profil žrtve. No na najlonkama forenzičari su izdvojili DNK profil nepoznate muške osobe. Smiljanin branitelj po službenoj dužnosti, odvjetnik iz Čakovca Krešimir Golubić, zasigurno je ukazivao na tu činjenicu kad je govorio da odvjetništvo nije napravilo jedino vještačenje koje bi je moglo osloboditi sumnje.
To je u ustavnoj tužbi spomenuo i odvjetnik Matija Šikić iz istog odvjetničkog društva. Ustavni sud tužbu je odbio u rujnu ustvrdivši da joj određivanjem i boravkom u istražnom zatvoru nisu povrijeđena ustavna prava na slobodu i pravično suđenje. Žalili su se i da je na nedopušten način rađeno psihijatrijsko vještačenje, zbog čega je Smiljana premještena iz zatvora u Varaždinu u zatvor u Zagrebu, a potom u Psihijatrijsku bolnicu Vrapče.
- Time je odvojena od branitelja i obitelji i dovedena u iznimno stresnu situaciju koja je zasigurno utjecala na njezin intervju s liječnicima - naveli su u tužbi. Vještak psihijatar zaključio je da Smiljana ima poremećaj ličnosti, s pretežito disocijalnim (antisocijalnim) i narcističkim obilježjima, a podaci dobiveni u testovima ličnosti ukazuju na narcisoidnost, niži prag frustracije,
latentnu agresivnost, mogućnost pretjeranih emocionalnih i impulzivnih reakcija, manipulativnost, nedostatak odgovornosti, površnu afektivnost, nepovjerljivost, pretjeranu interpersonalnu osjetljivost, rigidnost i smanjenu kritičnost. Smiljana tvrdi da nije kriva. Tijekom istrage se branila šutnjom. Što o svemu misli Smiljanina obitelj, nemoguće je doznati. S novinarima ne komuniciraju, a u odvjetništvu su odlučili koristiti blagodat i odbili svjedočiti kako ne bi naštetili Smiljaninoj obrani.
OBEĆALI SU DA ĆE ŠUTJETI
U danima prije suđenja dvaput smo im zvonili na vrata. Prvi put otvorila nam je Smiljanina mlađa kći. Kratko je rekla da starijih nema kod kuće. Sljedećeg dana u dvorištu pred kućom susreli smo Ivana Ivicu Srneca, Smiljanina supruga. Bio je vrlo uzrujan.
- Idite u Varaždin. Nema tu ništa - procijedio je kroz zube. - Ne razumijemo, kako to mislite? Što da radimo u Varaždinu - zbunjeno smo upitali.
- Tamo je sve, tamo je sud. Idite u Varaždin - kazao je na odlasku. U lokalnom kafiću rekli su nam da znaju i dalje viđati Ivicu te da povremeno navrati na kavu.
- Svi se prema njemu normalno ponašaju. Nitko mu ništa ne zamjera. Smiljani su znali zamjerati što je hodala u kladionicu i ispunjavala listiće dok je suprug bio na terenu i radio, no i ona se ‘smirila’ nakon rođenja posljednje kćeri - rekli su gosti kafića. Ivičini poznanici kažu da mu sve teško pada.
- Ne možemo ništa reći, pokušajte razumjeti. Mi koji smo dobri s njim morali smo mu obećati da nećemo razgovarati s novinarima - pojasnili su.