Dnevnik Leyle Hajrović

Koliko sam samo rođendana i godišnjica provela sama u stanu!? Na različitim krajevima svijeta, bez prijateljica, bilo je teško.

Ali nikad nisam požalila jer sam odabrala takav život. Borila sam se za ljubav i baš zato koliko god naš put bio prožet trnjem i kamenjem uvijek sam znala da će mi se Izet uskoro pojaviti na vrata i vratiti osmijeh na lice. I danas pamtim naš prvi susret. Jedna sasvim obična večer u Švicarskoj s prijateljima pretvorila se u najljepšu uspomenu. Nije on mene tu previše zavodio, kao ni ja njega. Bili smo spontani, romantični. Izet je trenirao, zabijao golove, a ja sam radila u očevoj firmi. Dobro sam zarađivala, taman mi je krenulo. Sve je bilo kao u bajci. Naša veza se razvijala, a onda kako to biva u nogometu, Izet je morao otići iz Švicarske igrati za turski klub. Svakog petka nakon posla “hvatala” sam zadnji avion da bih došla k njemu.

PREDALA SAM MU SE SVA Tamo bih obavljala poslove koje on ne bi stigao, čistila sam i pospremala. Njega ponekad nije ni bilo. Turska je velika zemlja, pa je znao imati utakmice u 200 kilometara udaljenim gradovima. Vikend je brzo prolazio. U ponedjeljak bih prvim avionom letjela za Zürich te s koferom dolazila na posao. Živjeti i održavati vezu na daljinu je komplicirano, pogotovo zato što je on nogometaš koji treba imati nekoga uz sebe, da mu olakša život. Znam da se želi prikazati da je Izet od mene napravio to što sam danas ili da sam preko njega stekla standard. Tko me poznaje zna da to nije istina. Imala sam solidan standard zahvaljujući roditeljima. Ostvarili su mi sve želje: od privatne škole i automobila do putovanja, garderobe... Poslije sam imala posao u kojem sam vrlo dobro zarađivala. Putovala sam po svijetu, upoznala Karla Lagerfelda, Sylvestera Stallonea. Kad sam se premišljala da ostanem ili odem k njemu, bilo mi je jasno, ako ostanem, tu je vjerojatno kraj za nas.