HRVATSKA JE DRŽAVA U KOJOJ JE SVE MOGUĆE I GDJE SVE PROLAZI...

Novi minimalac iznosit će 3.250 kuna, što je 250 kuna povećanja u odnosu na dosadašnji. I sada zamislimo jednu četveročlanu obitelj u podstanarstvu, s dvoje školaraca, u kojoj roditelji oboje rade za minimalac. Dakle, za 6.500 kuna ukupno. Kada za najam stana daju, recimo, 300 eura (što je oko 2.200 kuna), ostaje im, dakle, tek nešto više od četiri tisuće da s njima prehrane i obuku sebe i djecu, da plate sve životne obaveze kojih je nebrojeno. I na taj je način njihov život iz mjeseca u mjesec samo čudotvorno preživljavanje. Životarenje. Opstanak u kojem će njihova djeca imati isključivo najosnovnije i vjerojatno svakoga ljeta samo sanjati o moru kojeg možda nikada nisu ni vidjeli. I onda čitate priopćenje Hrvatske udruge poslodavaca koja se zbog tih 250 kuna povećanja digla na zadnje noge, žalopojku kojom sve nazivaju udarom na poslodavce. Doista? Nakon godina obespravljenosti hrvatskih radnika, nakon dugotrajne situacije s potplaćenošću, koja je stotine tisuća ljudi dovela na rub siromaštva, nakon svih izrabljivanja zaposlenika bez ikakvih sankcija, poslodavci u svemu vide samo udar na sebe? Da nije tragično bilo bi smiješno. Neosporno je da je i država poslodavcima nametnula mnoga nepotrebna davanja, ali regulacija toga jedan je posve drugi proces koji ne bi smio imati veze s pravima radnika. Jer poslodavcima su neželjena davanja postala vječiti alibi za iskorištavanje ljudi koji za njih rade, koji su i po tri godine na ugovorima na određeno, od kojih se očekuje da rintaju i po 12 sati, svetkom i petkom, a da ne dobiju ni lipu za prekovremene. Po principu “kome ne paše, zna gdje su vrata”. Prigovor poslodavaca na povećanje minimalca je, u krajnjoj liniji, drzak i neljudski oblik nepoštivanja svih vrijednih ljudi koji pošteno rade za svoje male plaće. Jer eto, kao što je već poznato, mi smo država u kojoj je sve moguće i gdje sve prolazi.

POVEĆANJE MINIMALNIH PLAĆA ZA 250 KUNA JE MIZERNO I POSLODAVCI SE NE TREBAJU BUNITI