‘Da nije bilo Ivane i djece, ja danas
Branko je liječen na odjelu za kardiologiju, no na žalost, jedan tromb mu je kroz krvotok došao u pluća i prouzročio plućnu emboliju. Bez svijesti je prebačen na intenzivnu njegu, gdje mu se stanje dodatno zakompliciralo nakon što je preko katetera dobio sepsu. Bakterija mu je ušla u urin, potom i u krv, a nakon dugog ležanja dobio je i dekubitus. Borba za njegov život u splitskoj je bolnici trajala puna tri mjeseca, od svibnja do kolovoza prošle godine, tijekom kojih su ga selili s odjela na odjel. - Liječnici su me nakon tri mjeseca pitali gdje ću s njim, kući, u stacionar, u neku privatnu ustanovu - otkriva nam Brankova supruga Ivana, jer, Branko se tih dana uopće ne sjeća.
- Nisam mogla vjerovati da ga u tako teškom stanju žele otpustiti kući. Sa sepsom, dekubitusom i visokom temperaturom?! Čak su nam rekli da ima rak prostate koji je metastazirao po cijelom tijelu, i da je najbolje da ga vodimo kući - dodaje.
PRESELILI GA U BOLNICU U KNIN
Na sreću jedan im je liječnik predložio da Branko nastavi liječenje u kninskoj bolnici koja nije toliko opterećena pacijentima kao splitska i u kojoj postoji skrb za stacionarne pacijente. Branko je u Kninu proveo dva mjeseca u kojima mu se stanje malo stabiliziralo, no daleko je to bilo od izlječenja. Javnost dugo nije znala što se događa, sve do javnog apela njegove kćerke za pomoć, tek tada je priča izašla na svjetlo dana.
- Odmah nas je nazvao Brankov veliki prijatelj Stojko Vranković i pomogao da ga prebacimo na kliniku Fran Mihaljević u Zagrebu, no tamo su se komplikacije nastavile, Branko je dobio virusnu upalu pluća, 20 dana bio je u komi, nije uopće reagirao. Kad smo ga djeca i ja došli posjetiti, liječnici su nam rekli da provedemo što više vremena s njim, ni oni nisu bili sigurni hoćemo li ga opet vidjeti - otkriva nam gospođa Ivana.
Život mu je doslovno visio o koncu, no snažna tjelesna građa i zdrav sportski život ipak su ga spasili. A kad se Branko napokon probudio iz kome, obitelj je odlučila izvući ga iz bolnice i vratiti kući, gdje će u krugu obitelji imati svu potrebnu skrb. Na vrhuncu karijere Branko je imao 95 kilograma mišića, a kad je stigao kući iz bolnice manje od 70. Bio je neprepoznatljiv, kost i koža, ali i on i obitelj bili su odlučni u borbi za život i ozdravljenje.
- Da nije bilo Ivane i djece, ja danas ne bih bio živ. Uopće se ne sjećam dana dok sam bio u bolnici - kaže Branko dok se polako pridiže iz postelje.
- Svaki dan jačam ruke i noge, nisu mi mišići toliko propali, sad već imam preko 85 kilograma i mogu se uz pomoć hodalice kretati po kući. Mogao bih i bez nje, ali me strah da ne padnem i napravim novi problem. Treba mi još par mjeseci da malo ojačam, pa ću u toplice, a na proljeće na Marjan. To mi je velika želja, često sanjam kako trčim po Marjanu - kaže nam Branko sa suzama u očima.
OSTALI SU I BEZ NOVCA
Iako je Branko imao dugu i uspješnu borilačku karijeru, nakon nje i tvrtku koja se bavila zaštitarskim poslom, ušteđevina se vremenom istopila, pogotovo intenzivno u zadnjih godinu i pol dana njegovog liječenja. A pomoći niotkud. Supruga Ivana kucala je na mnoga vrata, tražila je od grada Splita u najam gradski poslovni prostor u kome je planirala otvoriti muzej borilačkih sportova u kome bi izložila brojne Brankove uspomene iz karijere, a uz to otvorila i restoran sa zdravom prehranom. No dalje od obećanja da će nešto biti od toga nije stigla. Branka raduje podrška prijatelja i poznatih.
- Drago mi je da me se ljudi još sjećaju i žele mi pomoći, ali meni je to pomalo neugodno, cijeli život sam radio i skrbio o sebi i drugima, nisam navikao moliti ili tražiti nešto. Ali svatko se može naći u toj situaciji. Puno prijatelja mi se javilo, dolaze me obići, poput mog Ivice Dukana koji svaki put navrati kad dođe iz Amerike. Mi smo susjedi i prijatelji iz djetinjstva, skupa smo išli u školu, skupa smo trenirali, baš smo jako bliski. Kad sam vidio suze u njegovim očima kad mi je ušao u sobu i najradije bih i sam zaplakao, ali se ne dam. Stojko Vranković se isto često javi, pa Dubravko Šimenc, društvo iz zagrebačkog restorana ‘’Konoba’’ - kaže Branko. Iako je i dalje vezan za postelju, dan mu je ispunjen aktivnostima, ujutro mu dolazi medicinske sestra koja mu pomaže oko vježbi i terapija, nekoliko puta na dan sam vježba i hoda uz pomoć hodalice. Jedna od velikih želja mu je i pomoći sinu u karijeri.
- Nisam bio za to da se Bruno bavi borilačkim sportovima, draže bi mi bilo da igra nogomet, ali on je bio uporan i krenuo je mojim stopama. Izabrao je taj put i moram mu pomoći, svijet borilačkih sportova je okrutan, surov, pun anabolika, steroida, pa i droge. Puno je toga lošega u svijetu borilačkih sportova i ja ga želim i moram zaštititi, iako, on je pravi momak, mogao bi i bez mene. Pravi je sportaš, a građen je bolje nego ja u najboljim danima - kaže Branko.
GLUMIO JE I U FILMOVIMA
Brojne anegdote i priče o Brankovoj snazi i hrabrosti kruže Splitom, uglavnom je riječ o nesretnicima koji su pokušavali otuđiti ili prevariti nekoga, a onda bi saznali da su se namjerili na krivu osobu. Mlađim generacijama pojam snage i borilačkih vještina je Chuck Norris, neki su čuli i za Jean Claude Van Dammea, no malo je poznato da su se njih obojica divili Branku. - Kad sam se borio u Las Vegasu protiv Dennisa Alexia obojica su došli na meč, bili su i u ringu prije borbe, ali svaki s četvoricom tjelohranitelja iza koji su se jedva vidjeli - nasmijao se Branko, jasno dajući do znanja što misli o snazi i vještinama filmskih junaka. A Branko je i sam bio toliko popularan da je dobio jednu od glavnih uloga u filmu ‘’Neboder’’, u kome je glumio uz starletu Annu Nicole Smith. Mlad, zgodan, atraktivan, a na snimanju pravi profesionalac, Branko se odmah svidio holivudskim producentima koji su mu ponudili ugovor za još dva akcijska filma, no Branko ih je odbio.
- Nije to bio moj svijet. Previše je tu bilo droge i alkohola, prava Sodoma i Gomora. To je bilo nezdravo okruženje i nisam želio biti dio te priče pa sam se vratio u Japan i još dvije – tri godine borio. Film je ubitačan, radi se od 5 ujutro do kasno navečer, a onda kreću zabave i partyji do iza ponoći. Pa tko to može izdržati bez droge?! Znao sam da to i mene čeka, neki prijatelji koji su bili uz mene su se nakon desetak dana navukli na drogu, a ja nisam želio biti narkoman. Prije ili kasnije bi to i mene čekalo – zaključuje Cikatić.
SVAKI DAN JAČAM RUKE I NOGE, NISU MI MIŠIĆI TOLIKO PROPALI. MOGU SE UZ POMOĆ HO