NEMA NAM VEĆE SREĆE OD DJEČJEG OSMIJEHA
Volonterke udruge Portić svaki dan čitaju slikovnice, priče i stripove za mališane iz dječje bolnice Kantrida
Kad sat otkuca 19 sati, gotova je noćna vizita i stiže najiščekivaniji trenutak djeci koja borave u riječkoj dječjoj bolnici Kantrida - tete pričalice.
One im, barem na kratko, uljepšaju boravak i odagnaju teške misli iz mjesta, u kojem su se, zbog raznih bolesti i tegoba, našli. Dok se omiljene pričalice, s torbama punim slikovnica, stripova, zagonetki, bajki, knjiga i igara, raspršuju po raznim odjelima, najmlađi pacijenti iščekuju najnovije priče.
IMAJU 100 VOLONTERA
Pomalo sramežljiv trogodišnjak s odjela kirurgije, nesigurno se odlučio za slikovnicu “Medo i prijatelji”. Kada je pričalica počela čitati, aktivno se uključio u razgovor. Stariji 16-godišnji dječak u susjednoj sobi nije bio raspoložen za priču, ali iskusna pričalica nagovorila ga je na društvenu igru. Djevojčica u šarenoj pidžami zapitkivala je kada će tete doći i u njenu sobicu, ne osvrćući se na večeru.
- Danas želim Pinokija - kaže i daje do znanja kako ona više ne čita slikovnice nego “prave knjige”. Za sve su zaslužne volonterke riječke udruge Portić, koju je prije 19 godina oformila Ksenija Vičić.
- Kada smo započeli, bilo nas je 20-tak, a danas je preko stotinu volontera. Osim teta pričalica tu je i program kojim djecu učimo kako učiti, ljetna radionica “Pod riječkim suncobranom” i mnogi drugi - pojašnjava Iva Horvat Maškarin koja uveseljava mališane. Neke od volonterki, i same su kao djeca bile hospitalizirane, u vrijeme kada nije bilo teta pričalica i kada im je to iskustvo ostavilo neugodno sjećanje. Zato su bile ponukane uključiti se u program. Druge su boravile sa svojom djecom na odjelima i viđale tete pričalice pa ih je to privuklo sudjelovati. Marina Bjelobaba (36) već devet godina volontira u udruzi. Dodaje da ovakve aktivnosti olakšavaju boravak ne samo djeci, već i roditeljima, koji tih sat vremena mogu iskoristiti da se odmore. Mlada Karla Mihić (17) pridružila se prije nekoliko dana. - Ispunjava me raditi nešto korisno, a ovo je zadovoljstvo i djeci i meni - kaže srednjoškolka.
ONE UČE I OD NJIH
Za višegodišnju volonterku Natašu Raskočević (53), koja je nekada volontirala i na SOS telefonu, ovaj projekt je kaže, svakodnevni izazov.
- Tu se susrećem s djecom različite dobi. Uvijek je neka pozitivna trema - hoćemo li uspostaviti kontakt i pronaći zajednički jezik... U svakom slučaju učim od njih. Zabavljamo se, trčimo po odjelima, vježbamo na podu... To je nešto što morate probati, teško je to opisati. Zadovoljavajuće je raditi nešto što ima humanitarnu svrhu - rekla je Nataša.