Ljudi su se bojali pružiti mi ruku da se ne zaraze
NIKAD NISAM OČAJAVAO, TO ME ODRŽALO, KAŽE IVAN GUDELJ (59) PUT PROTKAN STIGMOM Tad ljudi nisu bili informirani, na cesti su poznanici bježali od mene, prisjeća se legenda Hajduka...
Bio je na vrhuncu. Imao je sve - novac, slavu... Pred njim su se otvarale neslućene mogućnosti, ugovor života u jednom od najvećih nogometnih klubova u Europi...
Čekalo se samo da Ivan Gudelj navrši 28. Prema propisima Nogometnog saveza Jugoslavije, igrači nisu smjeli u inozemstvo prije 28. rođendana.
No u trenutku se sve promijenilo. Tijekom utakmice s Crvenom zvezdom na Poljudu Ivan se srušio na centru. Ispostavilo se dugo nakon toga da su to bile zadnje minute koje je odigrao u karijeri. Ubrzo mu je dijagnosticiran hepatitis B.
U dva navrata prerano se vraćao treninzima, što je bilo pogubno. Na kraju je morao odustati od nogometa. Sredinom drugog poluvremena velikog derbija između Hajduka i Crvene zvezde, koji se igrao na Poljudu 13. rujna 1986. godine, Ivan Gudelj osjetio je oštru bol u mišiću i nemoćno legao na travnjak.
ZVIŽDALI SU MU S TRIBINA
Mjesec dana prije toga imao je probleme s malaksalošću, povraćalo mu se, ali kako je njegov organizam bio jak, cijelo to vrijeme uspijevao je trenirati i igrati. No ne na nivou na koji su navijači Hajduka navikli, pa su blijede partije igrača koji je oduvijek plijenio borbenošću i srčanošću popratili zvižducima, smatrajući valjda da se štedi i čuva noge za nastupe u reprezentaciji i za inozemni transfer. - Bilo mi je teško slušati zvižduke onih koji su mi do jučer skandirali ime i bodrili me. Osjećao sam da sa mnom nešto nije u redu, ali nisam znao o čemu je riječ. Ni klupski liječnici nisu posumnjali u bolest. Inkubacija hepatitisa traje od dva do šest mjeseci i nitko ne može reći kad i kako sam se zarazio, jedino što su mi liječnici rekli je da sam mogao umrijeti da sam nastavio igrati jer bi organizam jednostavno otkazao – prisjetio se.
NITKO MU NIJE HTIO REĆI
Kad je jutro nakon utakmice došao u klupsku ambulantu pregledati ozlijeđeni mišić, Hajdukov liječnik Branko Gršković primijetio je da je Ivan blijed. Posumnjao je na anemiju ili na hepatitis. Hitno ga je poslao na pretrage krvi.
- Sjećam se kao da je bilo jučer. Kad sam stigao po nalaze, svi su me izbjegavali, nitko mi nije imao hrabrosti reći o čemu je riječ - govori tihim glasom.
Valjda im je bilo neugodno poznatom sportašu priopćiti da boluje od hepatitisa i da će morati pauzirati... Dali su mi nalaze, koje sam odnio doktoru Grškoviću. On mi je rekao da bolujem od hepatitisa i da bih se za nekoliko mjeseci trebao vratiti treninzima i utakmicama, kaže. Gudelju je višemjesečna pauza bila nezamisliva, vjerovao je da se sve može riješiti za nekoliko tjedana, pa je zamolio velikog prijatelja sa sportskog terena, zvijezdu Dinama Marka Mlinarića i njegovu suprugu, glumicu Mirjanu Majurec, da mu pomognu pronaći liječnika u Zagrebu koji će ubrzati njegov oporavak. Oni su ga uputili u kliniku “Dr. Fran Mihaljević”, što će se pokazati kobnim potezom.
VJERA GA NIJE NAPUŠTALA
- Kamo sreće da nisam otišao... Nakon jedva tri mjeseca, kad su se nalazi popravili, činilo se da sam dobro i dali su mi dozvolu za nastavak liječenja u Rogaškoj Slatini, a potom i za lagane treninge u Splitu. No virus je još bio u mom tijelu i bolest se ubrzo vratila. Nakon još nekoliko mjeseci liječenja opet su nalazi bili normalni, opet sam dobio zeleno svjetlo, no nakon prvih treninga bolest se opet vratila, i to, nažalost, u kroničnom obliku. Bio je to kraj... - kaže.
Bio je očajan, liječnici su mu davali malo nade za izlječenje, a o povratku profesionalnom sportu nitko nije razmišljao, no on se nije predavao. Treba imati na umu da u to vrijeme nisu bile dostupne sve informacije o bolesti niti se po liječničku pomoć moglo otići bilo gdje na svijetu. Bilo je to iznimno teško razdoblje Ivanova života budući da je bio na vrhuncu slave i nije trebalo dugo da počnu razne priče - da je obolio od leukemije, da je dobio sidu, da se objesio... Jednom zgodom gostovao je u programu tadašnje Televizije Zagreb i mnoštvo ljudi zvalo je telefonom samo kako bi provjerili je li riječ o snimci i je li Ivan stvarno živ.
- Teško je povjerovati u sve što se događalo, ljudi su se bojali pružiti mi ruku da se ne bi zarazili, obilazili su me, jedan poznanik udario je glavom u rasvjetni stup pokušavajući izbjeći susret sa mnom – prisjeća se Gudelj. Prvotni šok zamijenila je nevjerica, a nevjericu opet šok jer Ivan je bio sportaš od glave do pete. Nikad nije popio ni kap alkohola, čak ni gazirana pića nije pio, nikad nije zapalio cigaretu... Nogomet je bio njegov život, a više ga nije smio igrati...
- U svibnju 1987. shvatio sam da moram zaboraviti na nogomet i okrenuti se liječenju. Naravno, sve to vrijeme vjerovao sam da ću se vratiti na teren, da ću ozdraviti i opet igrati nogomet, ali odlučio sam posvetiti se liječenju, isprobati sve moguće metode - kaže. Bile su to tri godine intenzivne potrage za lijekom, tri godine u kojima je pokušavao sve, obilazio je travare, bivše liječnike koji su prakticirali liječenja viskom, bioenergijom, odlazio je u Vrnjačku banju, šest mjeseci živio je u samostanu u Kreuzbergu, gdje se pokušavao liječiti molitvom i makrobiotikom, dva mjeseca proveo je na planini Oteševo, gdje je živio sa seljacima, jeo domaću hranu i pio čajeve...
I OTROV BIH POPIO...
- Bio sam spreman na sve. Da mi je netko tad ponudio otrov da popijem, a da ima imalo šanse za ozdravljenje, ja bih ga popio i nadao se da će mi pomoći. Spremao sam se i na Tibet otputovati i živjeti među svećenicima, među Indijance, ma nema toga na što nisam bio spreman - govori. Trebalo je proći mnogo godina dok se nije pomirio sa sudbinom da više neće zaigrati nogomet. - Nije to bila laka odluka. S jedne strane se boriš i vjeruješ, a moraš vjerovati jer bez vjere nema ni ozdravljenja, a situacija se ne popravlja. Dođeš na stadion, gledaš igrače na terenu, a ti si nemoćan, sjediš i gledaš. Nije ti lako, ali iz te kože ne možeš. Kad se danas prisjećam tih trenutaka, čini mi se kao da pričam o nekom drugom, o nekoj drugoj osobi. Važno je reći da cijelo to vrijeme dok sam se borio s bolešću i pokušavao pomiriti sa sudbinom, nikad nisam žalio sebe i nikad nisam
pitao: ‘Zašto baš ja?’. Nikad nisam potonuo i odustao, jer da jesam, tko zna kako bih završio - napominje Ivan, koji je i dalje redovito odlazio na kontrole, ali je tražio i rješenje na drugim stranama.
- Liječnici ne priznaju alternativnu medicinu, i to je velik problem, jer čajevi i trave pomažu čišćenju organizma, jačanju imuniteta, a to je preduvjet boljeg ukupnog stanja organizma i izlječenja. Ne treba zanemariti ni psihološki učinak, ako čovjek čvrsto vjeruje da će mu to što uzima pomoći, to se ne smije zanemariti. Ja i danas redovito pijem čaj od lišća masline s medom i limunom, koji pomaže organizmu da stvori antitijela. Svjestan sam da za hepatitis nema lijeka, ali želim pomoći organizmu da se bori - priča. U borbi s bolešću veliku ulogu imala je i Ivanova obitelj, prije svih pokojna supruga, koju je upoznao u Imotskom kad je imala samo 16 godina. Bila je uz njega u najtežim trenucima.
POMAGAO I TJEŠIO DRUGE
- Supruga je bila talentirana pjevačica, pobijedila je na nekim natjecanjima, čak ju je i Tonči Huljić želio angažirati nakon što je Ljiljana Nikolovska otišla iz Magazina, ali ona se posvetila meni i obitelji. To mi je jako puno značilo, jer ta stigma bolesti koju sam nosio nije prestajala. Kao da je riječ o kugi, bio sam emocionalno i socijalno izoliran, stigmatiziran, i to sve zbog needuciranosti ljudi. A bolest ne bira, od hepatitisa su bolovali i Maradona, i Buljan, i Valdano, i Drizić..., i može se dogoditi svakom - govori.
I baš je ta needuciranost ljudi koji su bježali od njega zbog straha i neznanja nagnala Ivana da se posveti edukaciji i pomaganju onima koji su oboljeli. Tješio ih je i savjetovao, iako su njegovi nalazi bili lošiji od njihovih. Učlanio se u društvo Hepatos, postao njihov ambasador, a u planu mu je osnivanje zakladu kako bi pomagao oboljelima. Danas je dobro, zdravstvenih problema nema, no pazi na prehranu, živi zdravo, puno hoda i nastoji se kloniti stresa.
- Unutarnji mir je vrlo važan, a otkrio sam to kad su moje kćeri bile male. Ako sam bio nervozan i napet, one bi plakale kad bih ih stavio na prsa. A kad sam bio opušten i miran, brzo bi zaspale... - kaže za kraj.