‘Još čujem urlike ljudi i krik stoke’

Stanovništvo je bilo evakuirano još početkom listopada, ali nakon potpisivanja haškog primirja, vraćeni su kućama. Napad je započeo oko 7.30 sati strahovitom paljbom iz tenkova, topova i minobacača. Vodio ga je Ratko Mladić osobno. Sve je bilo u plamenu, a tenkovi su stizali s tri strane. Od dima i prašine ništa se nije vidjelo. Čule su se samo detonacije, jauci i zapomaganje ljudi te krici stoke koja živa gori u zapaljenim štalama.

Priča nam to Marko Miljanić, zapovjednik obrane Škabrnje s činom pukovnika, koji je tad zapovijedao s 246 vojnika. Tog dana, 18. studenog 1991., malo selo u zadarskom zaleđu izgubilo je 43 mještana. Izvlačili su ih iz skloništa pripadnici srpskih paravojnih snaga, četnika, i ubijali. Zapovijedao im je zloglasni Ratko Mladić.

- Najviše me od svega boli što ratni zločinac Mladić nije odgovarao za Škabrnju. Osuđen je samo za zločine koje je učinio u Bosni i Hercegovini - kaže nam

Miljanić. Toga dana izgubio je i tri svoja kurira.

- Moji ljudi su se borili vjerujući kako su im žene i djeca, majke i očevi u skloništima. Pružali su otpor dok je bilo streljiva i dok se neprijatelj nije dočepao civila. Postavio ih je oko tenkova kao živi štit. Nismo mogli pucati u strahu da ne pogodimo svoje. Bila je to bezizlazna situacija. Tražio sam 14 puta pomoć od zapovjedništva. Pomoć nam nije došla - prisjeća se najtežih trenutaka Marko, koji je izgubio 56 vojnika i sedam članova obitelji. Osam puta je svjedočio u Haagu protiv Mladića, ali nitko, osim medicinske sestre Zorane Banić, nije odgovarao za masakr nad škabrnjskim civilima. Oni su se vratili kućama jer im je rečeno da će sve biti uredu i da je potpisano primirje.

- Danas sam žalostan i zbog toga frustriran čovjek. Vjerovao sam da će pravosuđe pomoći, ali od 1995. ni jedna vlada nije napravila ništa. Zatajili su Škabrnju - kaže Marko kojega, nasreću, zdravlje nakon svega dobro služi, a od crnih misli spašavaju ga rad u polju, djeca i petero unučadi koji su mu, kaže, najveće bogatstvo.