KĆI SE ZARAZILA MAJČINIM MLIJEKOM

U glavi su mu se rodile stotine pitanja: “Zar nisu oboljeli od HIV-a suhi, propali ljudi koji se jedva drže za slamku života? Pa ja nisam drogeraš, nije ni moja supruga, živimo uredan život, normalni smo i izgledamo potpuno zdravi. Kako?”

- Sve to zakuhalo se u mojoj glavi, svijet mi se urušio, nisam vidio život ispred sebe’. Na svašta sam pomišljao, oduzeti si život. Ali zar sam smio? Imali smo još dvoje djece koja su bila potpuno zdrava - prepričava iskreno. Njihova kći virusom se zarazila još kao beba, vjerojatno majčinim mlijekom dok je dojila. Tad još nitko nije znao da se mama zarazila transfuzijom koju je primila u bolnici.

- Bile su to ratne godine i moja supruga je izgubila bebu. Imala je spontani pobačaj i jako je krvarila. Trebala je transfuziju. Dobila ju je u jednoj našoj bolnici, a kako je to bilo vrijeme rata, testovi krvi nisu bili tako rigorozni i moja supruga dobila je zaraženu krv. Koga kriviti? Bio je rat, trebalo je spašavati živote i razumijem da se nije toliko pazilo na testiranje krvi kao danas. Ali nama je ostala bolest zauvijek – govori naš sugovornik, čiji identitet ne otkrivamo zbog dobrobiti obitelji i djece.

DOBILA UPALU PLUĆA I DIJAGNOZU

Da je supruga zaražena, doznala je kad je dobila upalu pluća. Liječila ju je neuspješno više od mjesec dana, primili su je u bolnicu i tamo su napravili testove krvi. Bila je pozitivna na HIV. - Reakcija u samoj bolnici bila je užasna, kao da supruga ima gubu. Rekli su joj dijagnozu s dozom prijezira, nisu htjeli imati posla s njom. Odmah sam odvezao svu djecu na testiranje i pokazalo se da jedna kći ima virus, baš kao i ja. Bilo mi je toliko mučno da sam potegnuo litru rakije kad sam za sve saznao – prepričava nam. Supruga je otišla na liječenje upale pluća u Zagreb i bilo joj je bolje jer je terapija bila ciljano vezana i za HIV. Zapravo, upravo je upala pluća bila vezana uz virusnu bolest i simptomi zaraze obično se vežu uz simptome koji sliče na viroze ili mononukleoze. I njihovu kći primili su u Kliniku za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”. Tamo je osjetio prvi dodir razumijevanja i prisjeća se kako su mu vratili vjeru u borbu te ljudskost.

- Ponio sam pršuta, kojekakvih darova za liječnike. Ništa nisu htjeli uzeti i bili su beskrajno posvećeni mojoj djevojčici i obitelji - kaže nam. Ali kući se trebalo vratiti i prvih mjesec dana izgledao je kao u potpunom rasulu. U panici su djeci otimali čaše kad bi htjeli popiti iza nekoga, grozničavo su pratili da netko ne uzme tuđu vilicu, panično prali WC. A onda su ih liječnici umirili: “Držite se terapije i vi ćete doživjeti 100. I živite normalno”. Ali obitelj se odlučila boriti s HIV-om u potpunoj tišini. Nikome oko sebe nisu rekli da su zaraženi. Kći, koja je zagazila u punoljetnost, svjesna je da ima virus. Ali roditelji još nisu prevalili preko usta tu tešku riječ HIV. “Nismo o tome još pričali”, iskreno priznaje naš sugovornik. Osjeća se da im je to ipak preteško. Ali više puta napominje: “Ona zna, svjesna je”. Kako bi i sakrili, jer zbog HIV-a svakih nekoliko mjeseci moraju u Zagreb na vađenje krvi kako bi provjerili aktivnost virusa. Dobiju tada i daljnju terapiju. Njegova malena morala je sa samo nekoliko godina početi piti koktele od nekoliko lijekova na dan. Sad im je lakše jer se terapija svela na jednu tabletu dnevno.

- Znaju i ostala djeca da smo zaraženi, ali mi normalno živimo. Teško je tumačiti ljudima oko sebe da mi pijemo jedni iza drugih iz iste čaše, uzmemo jelo iz iste žlice jer virusi su nama na potpunom minimumu, ne mogu ih uopće izmjeriti i nismo zarazni ni za koga – kaže. Od prvog dana su u kontaktu u s liječnicima u Zagrebu te se savjetuju do najsitnijih detalja.

ŠANSE ZA PRIJENOS SU NIKAKVE

- Supruga je u međuvremenu bez problema operirala srce. Iskreno – ni pedijatrica moje male nije znala da je ona zaražena dok je bila njen pacijent. Dogovorili smo tako s našim liječnicima u Zagrebu. Moja liječnica opće medicine zna za moju dijagnozu, ali njena medicinska sestra ne zna – govori o diskreciji liječnika naš sugovornik. U razgovoru s njim on uporno ponavlja rečenicu. “Mi smo normalna obitelj, imamo HIV, ali to uopće ne utječe na naš život.”. Prvi je, kaže, kad treba pojesti i uz društvo popiti te ne skriva da se osjeća kao da puca od zdravlja. I u razgovoru moli – podijelite moju priču, neka se zna da HIV nije toliko opasna bolest i da se s time može živjeti do duboko u starost, potpuno normalno i kvalitetno.

- Ne možete nekoga zaraziti slinom niti kad pojede iza vas. Ni ako koristi isti WC. Ljudi misle da se lako zaraziti i krvlju jer virus potpuno oslabi već nakon desetak sekunda. Pitat ćete me što ako se netko poreže pa drugi pomaže? Ma šanse za prijenos virusa su nikakve. Uz terapiju se i spolnim putom jako teško prenosi. Nije to lako prenosiva bolest. A i da vas pitam – tko zna što mi svi nosimo u sebi, ospice, tumor, neku drugu bolest? Kad bi netko stavio da biram – HIV ili tumor, uzeo bih svoj HIV – završava muškarac.