Sina boli što nema gdje tati zapaliti svijeću
STJEPANA PETROVIĆA ODVELI SU U DRVNO SVE MANJE NADE Ankica Trečić (65) iz Majura godinama je pokušavala nešto saznati o nestalom suprugu Stjepanu Petroviću. Sad je nadu izgubila
Više i ne znam kako se osjećam. Oguglala sam. Ne nadam se da ću pronaći Stjepana, jer svi susjedi koji su ostali u Majuru znaju gdje su ljudi koji su nestali zakopani. A ne žele reći. I dalje šute, glasom u kojem se miješaju ravnodušnost i srdžba govori nam Ankica Trečić (65).
Od 15. listopada 1991. godine pa do danas nije saznala gdje su četnici odveli njezina supruga Stjepana Petrovića. Dan nakon njegova nestanka i ona je sa svojim tad devetogodišnjim sinom Markom i majkom pobjegla iz Majura. Da spase živu glavu. - Suprug i ja vjenčali smo se 1979. godine. Sve do rata živjeli smo kao podstanari u Zagrebu.
DOČEKALI ČETNIKE U MAJURU
On je radio u jednoj pekarnici, a ja u Vjesniku. Kad se Marko rodio, preselili smo se u moju rodnu kuću u Majur. Stjepan se zaposlio kao pekar u Hrvatskoj Kostajnici i u njoj je radio sve dok je nisu preselili u Sisak. Kad su počeli napadi na Majur i prometne blokade, suprug više nije odlazio na posao. Tako smo u Majuru dočekali četnike. Tog 15. listopada 1991. dvojica su došla do naše kuće i Stjepana pod radnom obavezom odveli u drvno prerađivačku industriju. Trebao im je pomoći peći prasad i janjce te čistiti poduzeće. Od tamo se nikad više nije vratio kući i tamo mu se gubi svaki trag - pripovijeda Ankica. Dan kasnije posjetio ju je susjed te šapnuo da spakira dijete, majku i sebe, jer četnici dolaze po njih. U strahu za sina i majku, Ankica se uputila u tu drvno prerađivačku industriju zamoliti poznate Srbe da ih prevezu u Bosansku Kostajnicu. To je bio jedini izlaz.
- U tom poduzeću srela sam muškarca, vojno lice JNA, nije bio četnik. Upitao me kuda ću, a kad sam mu odgovorila, tiho mi je rekao da mu se javim ako mi nitko od njih ne pomogne. Srela sam ga na povratku i pitao me što su mi rekli ti moji Srbi. Odgovorila sam da nitko ne može. Pitao me je gdje mi je kuća. Kad je čuo da je blizu nogometnog igrališta, rekao je da se vratim s mamom i sinom za najkasnije 20 minuta i čekam na porti. Iz pušnice sam samo uzela pripremljenu putnu torbu i vratili smo se u to poduzeće - prisjeća se Ankica. Na porti su čekali gotovo dva sata. Nije znala zašto čekaju, do kada će čekati i kuda će ih zapravo odvesti ako dođu po njih. Nervozno se osvrtala nadajući se da će negdje ugledati supruga, da nije nestao, da je tu negdje. - Napokon se zaustavio auto, bijeli Yugić. U njemu je sjedio isti taj oficir s još jednim muškarcem. Prišla sam autu, a on me zamolio da samo još malo pričekamo dok ne isprazni prtljažnik i napravi mjesta za nas troje. Jedva sam čekala da krenemo. Vozili smo se 10-ak minuta do Kostajnice i osjećala sam nelagodu. Nisam znala što nas čeka. Čvrsto sam držala sina za ruku i ispod oka pogledavala majku.
POMOGAO JOJ JE OFICIR JNA
Očekivala sam da će skrenuti prema mostu, no skrenuli su prema birou i rekli nam da izađemo. Čula sam da su koji dan prije četnici poklali mnogo ljudi u Kostajnici te su iz parkiranog plavog kombija leševe nosili u susjednu BiH. Nisam željela izaći iz auta - s mukom se prisjeća Ankica. Tad joj je taj oficir rekao da izađu iz auta i prijeđu most, jer će se u protivnom svi naći u problemu. Poslušala je. Uzela je torbu iz prtljažnika, dijete za
UVIJEK UZ SINA
‘MOJ SIN JE TEŠKO PODNIO OČEV NESTANAK. OTKAD SU GA ČETNICI ODVELI, JA SAM SAMOHRA