‘Unatoč invaliditetu radimo i pomažemo u riječkoj bolnici’
PRONAŠLI SU SE Josip radi kao nosač bolesnika, Filip uređuje bolničke parkove, a Anastazija je - knjižničarka LJUDI S INVALIDITETOM ZAPOSLENI SU KAO MEDICINSKE SESTRE, LABORANTI, ADMINISTRATIVNI RADNICI, DISPEČERI, SPREMAČICE, TELEFONISTI...
KBC Rijeka jedan je od najvećih poslodavaca u Primorsko-goranskoj županiji, no i ustanova koja posebnu pozornost usmjerava na zapošljavanje ljudi s invaliditetom. U ovoj bolnici trenutno je zaposleno oko stotinu ljudi s raznim oblicima tjelesnog ili osjetilnog oštećenja.
- Organizacija rada i način obavljanja zadataka prilagođeni su vrsti invaliditeta. Svakodnevne aktivnosti onima s težim stupnjem oštećenja omogućavaju učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugim djelatnicima, uz gradnju međusobnih radnih i socijalnih odnosa, te obostranu komunikaciju - ističu iz KBC-a Rijeka, gdje su ljudi s invaliditetom zaposleni kao medicinske sestre, laboranti, administrativni radnici, dispečeri, spremačice, telefonisti, knjižničari, radnici za održavanje hortikulture ili nosači bolesnika, poput djelatnika 2018., Josipa Smokvine (25).
Stopostotni invalid Josip, jedan je od pet tisuća gluhih i nagluhih stanovnika PG županije, a u svijetu tišine živi gotovo cijeli svoj život. Zbog neprepoznatih upala i visokih temperatura, sluh je izgubio još kao šestomjesečna beba. U riječkoj bolnici radi kao nosač bolesnika tri i pol godine.
- Nakon završene ekonomske, dugo sam tražio posao. Kada je mama na internetskim stranicama Zavoda za zapošljavanje našla bolnički natječaj, odlučio sam probati, iako sam se nadao nečem u administraciji. U početku nisam točno ni znao što ću raditi. No kolege su me super primili i brzo naučili poslu. Dispečer mi šalje poruku gdje trebam ići pa vozim bolesnike od hitnog trakta prema klinikama na riječkom lokalitetu, do doktora kojem se s uputnicom trebam obratiti. Jako puno se nahodam, ne znam ni sam koliko kilometara po smjeni, koja nerijetko traje i po 12 sati, ali nije mi teško, dapače, volim ovaj posao jer volim ljude.
POMAŽE MU I PUŽNICA
Pacijenti brzo shvate da ne čujem, objasnim im sve i nema problema. Dobro reagiraju i lako se sporazumijemo rukama, čitanjem s usana, a pomaže mi i umjetna pužnica koju imam još od prvog razreda. Nekad prevozim i gluhe ljude i njima puno znači da netko poput njih radi u bolnici - objašnjava neumorni i srdačan Josip, koji se u slobodno vrijeme aktivno bavi velikim i malim nogometom, igra u riječkom Nogometnom klubu Rikard Benčić i član je Hrvatske nogometne reprezentacije gluhih s kojom je na Europskom prvenstvu u Finskoj prošle godine osvojio peto mjesto u futsalu za gluhe. Iste godine zgodni mladić ponio je i laskavu titulu Mistera Europe gluhih na natjecanju koje promiče jednake mogućnosti gluhih i nagluhih u Pragu. U njegovom svijetu nema prepreka. Velik dio slobodnog vremena i novca koji sam zaradi ulaže u putovanja po svijetu, ima djevojku, vozi automobil. No, prije svega, Josip oko sebe širi posebnu vrstu vedrine i
skromnosti, mladi čovjek kod kojeg je teško ne zamijetiti dobar kućni odgoj i otvoreno srce koje pokazuje interes za svakog koga susreće, iako je možda uvijek i ne razumije.
Iste karakteristike, no s drugim oblikom invalidnosti, dijeli kolegica Anastazija Rožić (30), koja tri godine radi u knjižnici ove bolnice.
VEDRINA ZBOG STRUČNOG
- Sa šest godina preboljela sam aneurizmu mozga zbog čijih posljedica sam godinama morala nanovo učiti hodati, govoriti,
jesti, raditi bilo što. Do prošle godine sam išla na terapije u toplice i dan danas mi je djelomično oduzeta desna ruka. Veliki dio života nisam se bavila ničim jer sam mislila da ne mogu, ali to je tako pogrešno razmišljanje. Želim svima u sličnoj situaciji poručiti da se sve može kad se hoće - kaže Anastazija, kojoj se u život vratila vedrina kad je odlučila ići na stručno osposobljavanje.
- Savjetnici sam tada obećala da ću po završetku obuke tražiti posao dok god ga ne nađem i to je bila najbolja odluka koja mi je odjednom počela otvarati sva vrata. Do tad sam stalno govorila da za mene nema posla, ali ruku na srce, nisam ga ni tražila. Otkad radim, osjećam se korisno, samopouzdanije, ispunjena, ne samo zbog sebe već i zbog pacijenata kojima olakšavam boravak na odjelima. Svaki dan raznosim knjige, ali i pričam s tim ljudima, savjetujem im koje su knjige dobre, razgovaramo o svemu, družimo se, razumijem kroz što prolaze, lako mi se s njima poistovjetiti. Nema mi ljepšeg osjećaja nego kad pri odlasku iz bolnice svrate u knjižnicu, stisnu mi ruku, zagrle i zahvale mi, a ja im u šali odbrusim da ih ne želim više vidjeti u bolnici nego negdje na kavi priča vedra Anastazija, koja u slobodno vrijeme pjeva i nastupa u zboru Udruge osoba s cerebralnom paralizom, a otkad radi u knjižnici, kaže, puno više i čita.
Vidović Filip (37), koji dvije godine radi kao djelatnik hortikulture održavanja okoliša KBC-a Rijeka, čak 18 godina bio je na Zavodu za zapošljavanje.
LJUDI SU ME UVJERILI DA MOGU
- Kada sam 2018. dobio s biroa da traže, bez razmišljanja sam predao molbu i napokon se ujutro počeo buditi s oduševljenjem. Nakon toliko godina čekanja, u početku sam bio nervozan, bojao se da se neću snać, no ljudi su me uvjerili da mogu. Veseli me rad s njima, nova iskustava, svakodnevno učenje, boravak u prirodi, ali prije svega druženje s kolegama i šefovima. Svi su susretljivi, i kao suradnici i k’o ljudi - postali su mi kao jedna velika obitelj. Osjećam se ispunjeno, korisno, vrijedno. Zarađujem svoju plaću. U ovakvom okruženju, gdje imam priliku da se iskažem, ništa nije teško. Dapače, vjerujte mi vam kad kažem da, kad dođe nedjelja, jedva čekam ponedjeljak da idem na posao. Jednostavno, osjećaj je fantastičan - zaključuje simpatični Filip. Svo troje zahvalni su riječkom KBC-u na prilici za zaposlenje, ali i puno važnije, mogućnosti povećanja kvalitete života.
“ZARAĐUJEM SVOJU PLAĆU I OSJEĆAM SE ISPUNJENO I KORISNO”
Filipu su kolege i šefovi postali poput jedne velike obitelji
“SVAKI DAN RAZNOSIM KNJIGE I S PACIJENTIMA MI SE LAKO POISTOVJETITI”
Anastazija im na odlasku kaže da ih više ne želi vidjeti u bolnici