LEPA BRENA JE POKAZALA DA JE JUGOSLAVIJA DOISTA STVAR PROŠLOSTI

Deseci tisuća ljudi s Brenom su u Zagrebu pjevali famoznu “Jugoslovenku”. Znači li to da nam se sprema neka nova jugobalkanska integracija?

Ne, upravo obrnuto. Čim je masovna publika mogla zapjevati tu pjesmu, s njom, bio je to znak da je stvar - u smislu psihoanalitičke traume - mrtva. Ono što nas muči ne možemo izgovoriti bez nelagode. Govori li itko “bivša Austro-Ugarska”? Nitko. Zašto? Zato što se zna da je bivša, odnosno zato što je jasno da neće biti buduće Austro-Ugarske. Ako i ima jugonostalgije, jugofuturizma sigurno nema. Tako i pojam “bivša Jugoslavija” u jeziku održavaju živim predstavnici tvz. političke elite da bi sebe neprestano mogli prikazati kao zaštitnike od te opasnosti. Zato se u jeziku održava i pojam “branitelja”, kao aktivnog ratnika, umjesto da je ustupio mjesto pojmu “veteran”. Uopće, značajan dio političke scene sjajno eksploatira oživljavanje cijeloga groblja mrtvih fenomena - komunizma, balkanskih integracija i sl. Taj je sindrom izrazito štetan za ovu zemlju jer omogućuje jednoj političkoj grupaciji da se legitimira na vlasti isključivo temeljem “pravilnog” odnosa prema prošlosti, a ne rješavanjem problema sadašnjosti. A problem sadašnjosti nije, da se zadržimo na Breni, ta pjesma nego nevjerojatni, siloviti prodor turbofolka u Hrvatsku. Njega, pak, nitko ne problematizira - na mnogim zabavama, pa i u desnokonzervativnim krugovima, od Šestina do Šestanovca, to je dominatna glazba. Ako ne u izvornom obliku, onda u nekoj deriviranoj formi. Hrvatska se mora okrenuti svome vremenu. Neka pjeva tko što hoće, Brena, Thompson, tko god. Političari su ti koji bi morali zapjevati drugu pjesmu, ali oni najbolje žive od postojećeg repertoara...

POLITIČARI SU TI KOJI BI TREBALI PJEVATI NOVU PJESMU, TRŽIŠTU OSTAVIMO BRENU I THOMPSONA