Među nama ima

nasilnika koji to jesu uslijed duševnog oboljenja. Tad možemo reći da je na pojavu nasilnog ponašanja uvelike utjecala bolest. No većinski primjeri potvrđuju da nasilnici nisu bolesne osobe. Oni su naučili neke obrasce ponašanja iz svojih primarnih obitelji, a i njihova osobnost im “potpomaže” u potrebi za osjećajem dominacije u partnerskom odnosu. Žrtvi obiteljskog nasilja se postupno počinje događati da partner sustavno i kontinuirano uspostavlja kontrolu i moć nad njom koristeći razne oblike nasilja. Nasilnik često radi i na distanciranju žrtve od njezine primarne obitelji, rodbine i prijatelja. Žrtva se počinje osjećati bespomoćno, jer ima narušeno samopouzdanje i u uvjerenju je kako ne može učiniti ništa za sebe. Pored navedenog, vrlo su česte eksplicitne prijetnje smrću, zbog kojih se osoba jednostavno ne usudi tražiti pomoć. Slaba društvena podrška, financijska i poslovna neizvjesnost samo pridonose osjećaju nesigurnosti žrtve i otežavaju donošenje odluke o napuštanju nasilnika. Uz sve navedeno, treba napomenuti kako se epizode nasilja često izmjenjuju s epizodama nježnosti i obzirnosti koje nasilnik iskazuje nakon eskalacije nasilnog konflikta.

i traženja oprosta uz poklone, iskazivanje ljubavi i puno obećanja kako se nasilje više neće ponoviti. Često nasilnik uvjerava žrtvu kako je sama kriva za nasilje, a on je sve to napravio iz ljubavi prema žrtvi. Veći dio prijavljenog obiteljskog nasilja odnosi se na obitelji s nižim socioekonomskim statusom, no to samo govori o prijavljivanju, a nikako o pojavnosti obiteljskog nasilja. Pretpostavlja se da su u višim slojevima društva “tamne brojke” o nasilju još i veće nego inače. Činjenica je da žrtve većeg obrazovnog i socioekonomskog statusa imaju više društvene podrške i resursa za samostalan život pa možda u manjoj mjeri traže pomoć policije ili Centra za socijalnu skrb. Takve