Primjeri iz našeg života
su sljedeći: forsiranjem fizičkoga izgleda ženama se nameće ideal ljepote koji je u načelu površan, isprazan i nedostižan, a iza kojega prividno stoje uspjeh i novac. No žene u toj industriji bivaju svedene na objekt koji predstavlja ljepotu i koji donosi interes primjerice modnoj industriji i svim pratećim sustavima. Eksplicitno prikazivanje atraktivnih dijelova ženskog tijela u svrhu reklamiranja proizvoda stvara stereotip o ulogama žena i muškaraca. U konačnici dobijemo tinejdžere koji imaju već oblikovane rodne obrasce koji kada su jednom usvojeni, bivaju izrazito otporni na promjene uslijed novih informacija. Posljedica toga je da stereotip postaje temelj i reprezentativni način razmišljanja i ophođenja s drugim ljudima. A vrlo brzo ti tinejdžeri postaju partneri i očevi koji će zbog razvijene stereotipne slike o ulozi žene u emocionalnoj vezi ili u roditeljskoj ulozi moguće provoditi moć i kontrolu “jer žena je slaba i treba joj snažan muškarac za život”.
kojem svi svjedočimo kroz medije i društvene mreže utemeljeno je najviše na nedosljednosti i neujednačenosti postupanja svih koji trebaju pomoći žrtvi od trenutka njezina poziva u pomoć. Dugogodišnja izloženost nasilju u obitelji kod žrtve neminovno snizuje samopouzdanje i narušava sliku sebe. Žrtvama je zbog toga dodatno teže kada osjete nepovjerenje sustava. Naime, fokus sustava nekako je prešao u poklanjanje vjere počinitelju da to nije učinio “dok se drugačije ne dokaže”, a ne u poklanjanje vjere žrtvi “da je nasilje učinjeno”. Generacije počinitelja nasilja godinama su dobivale poruku od sustava da im nitko ništa ne može jer su se nakon privođenja ubrzo vraćali u svoje domove da na slobodi čekaju preblagu presudu, a žrtve su za to vrijeme tražile smještaj u skloništima. Naime, počinitelji nerijetko kod kuće čekaju izvršenje kazne jer nema mjesta u zatvoru! To je apsurd! Stoga se i zatvorski sustav treba pripremiti za nadolazeće promjene u povećanju kazni na razini kaznenog zakona.
u načinima kako tretiramo nasilje reflektira se generacijski dugoročno na činjenje ili nečinjenje nasilja. To je zajednička odgovornost policije, sustava socijalne skrbi, pravosuđa, zatvorskog sustava, zdravstvenih i obrazovnih institucija, medija, ali i svakog pojedinca u društvu. Za početak krenimo od toga da svatko u svojoj kući odgaja svoju djecu s porukom da nasilno ponašanje nije način rješavanja problema u životu.