More je bilo mirno,

temperatura idealna, ali bio sam potpuno potrgan, spor i trom poput skotnog morža. Pored mene je valove neopisivom lakoćom lomila višestruka aktualna prvakinja Hrvatske u daljinskom plivanju, sjajna Antonija Buličić, praćena svojom ekipom u brodu. Naoko čudan par, ali priča je imala ozbiljnu pozadinu. Krenuli smo toga jutra s Drvenika Velog, a pred nama je pet kilometara plivanja udaljen bio otok Čiovo. U trenutku nisam mogao dalje. Stotinjak kilometara u 25 dana ostavilo je traga na mojem uredski oblikovanom tijelu. Doplivao sam do svojeg nekoliko metara udaljenog broda te gucnuo mješavinu ugljikohidrata i elektrolita. Zažmirio sam i na trenutak pogledao crni kvadrat, ljudi to zovu i otvorenim morem. Dignuvši glavu pogledao sam oči svoje izmorene posade i tek tad ugledao kopno, naslutio boje drveća na otoku koji je bio zadnja stanica na prvoj etapi projekta RokOtok.

Doktorica s broda, svaki put kad je vidjela da sam na izmaku snaga, upitala me želim li izaći. Kao i u većini slučajeva do tada, duboko sam udahnuo, zaboravio na bolove, umor i hrabro odgovorio: ‘Plivamo dalje’. ‘Još pišljivih 1500 metara i ostvarili smo cilj, ne smiješ sad iznevjeriti obećanje, možeš ti to tuljane!’, promrmljao sam. Čiovo nije moglo čekati...

Bilo je to 28. srpnja 2019. godine. Nepuna tri i pol mjeseca prije toga okupio sam znane i neznane ljude koji su se odazvali na poziv da osnujemo Udrugu koja će se baviti projektom RokOtok. Desetak ljudi, jedan veći od drugoga, uz brojne patnje, nervozu, probleme, birokraciju, papire i dokumente, u manje od tri mjeseca postavili su projekt na noge. Svojom žrtvom i pomoći kako iz Zagreba, tako i s broda, pomogli da jedan čovjek, koji je ostao bez svega što mu je bilo bitno u životu, nekako pobjegne s dna u kojem se našao i osobnu tragediju pokuša pretvoriti u nešto što možda može pomoći drugim ljudima. Okupili smo se kako bismo razvili moju dosta krnju ideju da spojim sve jadranske naseljene otoke, plivam od jednog do drugog, pričam djeci i roditeljima kako trebaju pričati o svemu dobrom i lošem te im poklonim knjigu koju bi trebali zajedno čitati prije spavanja. Nisam imao dovršenu knjigu ni plan, sponzori baš i nisu bili zainteresirani. Sve je kulminiralo kad sam dao otkaz. Uložio sam svu ušteđevinu u Udrugu i unajmio brod za pratnju.

ali za one koji još nisu čuli koji je povod, u veljači 2018. godine sam tragičnim slučajem ostao bez sina Roka, 12-godišnjaka kojemu sam obećao da ćemo zajedno obići sve otoke. Sakupili smo ih osam. Odlučio sam da dalje nastavim plivajući, a moj će me Rok pratiti u svakoj kapi mora i dok zabijam zastavicu RokOtok na prvih 17 od 50 otoka. Projekt je rastao. Planirano je bilo da predavanje, kupanje i potraga za blagom traju petnaestak minuta, ali obično je trajalo sat vremena. Bilo je teško i naporno, ali krenuli smo na put, sponzori su došli kad smo potpuno izgubili nadu. Najviše su nam pomogli ‘mali’ ljudi svojim donacijama. Tad smo shvatili da nismo sami...

bio Dubrovnik, jurili smo iz Zagreba trošnim kombijem puni poklona za djecu. Kad smo stigli, shvatio sam da nisam ponio kupaće gaćice. Ujutro je na Lapadu bilo stotinjak ljudi, poznati, nepoznati, sportaši, amateri, roditelji, djeca... I 15 ljudi koji su išli plivati od Dubrovnika do Koločepa. Imao sam snage poput jučer iscijeđene mandarine, ali skočio sam u more i zaurlao: ‘Za RokOtok!’ i sve je krenulo. Trebalo nam je sat i pol do Koločepa, izgurali su me na vanjsku poziciju, za svaki slučaj, ako naleti neka psina. Smijali smo se i slavili kad smo zapiknuli prvu zastavicu, a onda su dan za danom padali Lopud, Šipan, Mljet, pa nakon najdulje dionice od 17.800 metara po valovima od tri metra i po buri od 26 čvorova i moja Korčula. RokOtok je prepoznat kao nešto lijepo, korisno i dobro. S tim sam mislima plivao pored Antonije, nakon što je to učinilo 35 ljudi, među kojima i ‘Veliki’ Toni Pavičić Donkić, Miho Bošković, Dina Levačić... Crni kvadrat su u jednom trenutku zamijenili bijeli tepih, stijene i pijesak, dubina je konačno pala ispod dvadesetak metara i čuo se žamor kupača. Skupio sam zadnju snagu i skupa smo izašli na obalu. S broda su nam bacili zastavicu i zabio sam je u tlo 17. otoka, posljednjeg u prvoj fazi projekta. Uspjeli smo. Moj Rok bi stvarno bio ponosan...

s dva gadno napuknuta mišića u ramenu, kolovoz sam proveo skupljajući hashtagove i odrađujući obaveze prema sponzorima, dosta psihički ispražnjen. Tad sam krenuo u novi projekt, vraćajući se u radnu atmosferu i potpuno zapostavljajući projekt. Jednostavno smo se umorili i on od mene i ja od njega. Uvijek je u blizini bilježnica koja trpi i loše, ali i poneku dobru ideju. Zapisivalo se, zvalo, pregovaralo, radilo, sve do današnjeg dana, kad su već nekih 60 isplanirani i spremni za početak novog plivanja.

Novih 17 otoka osvajamo počevši s 5. srpnjem 2020., a krećemo iz Brodarice pored Šibenika za Krapanj. Nakon šibenskog arhipelaga idemo u Zadarski i oko 30. srpnja završavamo s plivanjem od Ošljaka do Ugljana, gdje će biti završna fešta. Uz klasično zajedničko kupanje, predavanje i traženje skrivenog blaga, pripremili smo još neka iznenađenja, poput jedne vrste vremenske kapsule, čišćenja smeća, sadnje drveća i postavljanja knjižnice na plaži. Sve je u fazi razrade, pa ako ste od volje, pridružite se udrugarima i javite na mail ribafish@ gmail.com i budite dio prvog spajanja jadranskih otoka u povijesti. Cilj je da se djeca više druže, a malo manje vise za ekranima. Nadam se da ćete pratiti i podržati projekt i sljedeće godine, hvala vam na svemu što ste napravili za nas, a mi - plivamo dalje!