Uh, bila je ovo sjajna

godina, u kojoj su hrvatski sportaši osvojili 92 medalje više nego lani. Da, 92! Probat ćemo se prisjetiti nekih, ali počnimo nečim za što se ne dijeli medalja, ali je za mnogo navijača taj uspjeh imao zlatni sjaj. Nakon pola stoljeća muke Dinamo je dočekao proljeće u Europi. Veljača i ožujak 2019. ostat će dinamovcima vječno u sjećanju. Generacije i generacije igrača prošle su maksimirskim hodnicima, a uspio je tek Nenad Bjelica...

Državu su, iako nisu dobili medalju, razveselili i “vatreni”, koji su izborili Europsko prvenstvo sljedeće godine, šesto u povijesti.

Od samostalnosti Hrvatska je propustila samo dva natjecanja, Euro 2000. i Svjetsko prvenstvo 2010. godine.

opet su nas razveselila zlatom u austrijskom Linzu, bila je to dominacija na kakvu su nas Valent i Martin navikli. Tin Srbić pobrinuo se da na gimnastičarsku kartu svijeta, rezerviranu samo za najveće sile, upiše i malu Hrvatsku. Srebrom na Svjetskom prvenstvu Tin je jednoj maloj zemlji donio ukupno 12. medalju na najvećim natjecanjima (Olimpijske igre, svjetska i europska prvenstva). Sandra Perković donijela nam je broncu iz Dohe, ispred nje su se ispriječile dvije Kubanke, a “barakude” su u utakmici za treće mjesto na Europskom prvenstvu pobijedile Mađarsku 10-7. Eh, da ne zaboravimo i veličanstven, senzacionalan uspjeh mlade futsal reprezentacije, koja je na Europskom prvenstvu osvojila srebrnu medalju. Pripremali su se samo osam dana. Dok su se druge momčadi, kao Španjolska i Portugal, pripremale za Euro u idealnim uvjetima, naši su dečki bili sezonski radnici. I kao takvi došli su do velikog finala, u kojem je Španjolska ipak bila bolja. No tih rujanskih dana bili smo izuzetno ponosni na naše “klince” u Latviji...