Nakon traumatičnih
ratnih 90-ih godina, kad je hrvatska kultura iznova uspostavila svoje značenjsko i nezamjenjivo mjesto našeg identitetskog uporišta započinjući ustrajnu borbu za prepoznavanje u rasporedima europske kulture, pa preko tranzicijsko nesigurnog početka 21. stoljeća, kad je tragala za autentičnošću suvremenog iskaza ne posve određena što želi reći i kome se zapravo obraća, sve do posljednjeg desetljeća, kad je i institucionalno pridružena europskoj zajednici, naša je kultura prolazila kroz različite periode određenja prema sebi i drugima te je danas uspjela svojom različitošću zaintrigirati Europu.
HNK je uspio u dva dana početkom studenog prodati 14.000 ulaznica za ‘Orašara’, koji je premijerno izveden tek krajem studenog, a već je na prošlom Interliberu bilo 150.000 posjetitelja, izložbe poput one djela Alexandera Caldera, Vlade Marteka, Mersada Berbera, Damira Očka, skupne kao što su ‘Bauhaus’, ‘Zemlja’..., bile su popunjene. Kultura se budi. pratiti predstave nekih od najboljih europskih teatara te čitati knjige koje se čitaju u europskim metropolama. Mogli smo se, naime, usporediti/odrediti prema drugima i pomoću tog identifikacijskog mjesta biti sebi i drugima još zanimljiviji te uzbudljiviji u umjetničkom iskazu.
Možda je i to razlog što će se posljednje desetljeće, točnije njegova druga polovica, kod nas pamtiti po onome što Europa naziva “razvojem publike”. Naime, posljednjih je godina u nas sve više konzumenata kulturnih sadržaja. Naša se kazališta sve više pune gledateljima, ponekad se tjednima unaprijed rasprodaju ulaznice, sva su sjedala na našim filmskim festivalima uvijek ispunjena, sajmovi knjiga broje u stotinama tisuća posjetitelje, izložbe zbog interesa posjetitelja pomiču datume zatvaranja, a i za koncerte se nerijetko traži karta više. I nije više riječ, kao što je to bilo prethodnih desetljeća, o prestižu pokazivanja na kulturnim događanjima, nego o potrebi za kulturom, i to ne više isključivo za kulturom kao udobnošću ili kulturom kao identitetom, nego za kulturom kao pozivom za promišljanjem vremena u kojemu živimo.
izdvojila bih možda i najvažnijim u 2019. godini. I ne samo da je HNK uspio u dva dana početkom studenog prodati 14.000 ulaznica za “Orašara”, koji je premijerno izveden tek krajem studenog, te da se naše predstave, poput “Tko pjeva zlo ne misli”, “Ciganin...”, “Madame Butterfly”..., rasprodaju čim ih oglasimo u mjesečnim programa, nego je na prošlom Interliberu bilo 150.000 posjetitelja, izložbe poput one djela Alexandera Caldera, Vlade Marteka, Mersada Berbera, Damira Očka, skupne kao što su “Bauhaus”, “Zemlja”..., bile su popunjene, za program izmještenog Zagreb film festivala tražila se karta više, a ciklus “Lisinski subotom” bio je među gledateljima iznimno popularan. Različitost kulturnih sadržaja, od onih domaćih do europskih i svjetskih, što je prepoznala naša publika puneći gledališta, koncertne i filmske dvorane, izložbene prostore, knjižare i knjižnice, najveći je pomak koji hrvatsku kulturu u 2019. godini čini iznimno atraktivnom, ali joj osigurava i budućnost u nadolazećem desetljeću.
Taj “boom publike”