U DOMU GRUZINOVIH SVAKI DAN SE SPRE
Kad smo ispunili sve uvjete i dobili licencu, čekali smo taj prvi poziv. Za korisnike smo uredili čitavo prizemlje kuće, ukupno 97 četvornih metara s pripadajućom kuhinjicom i sanitarnim čvorom. Podijelili smo tri sobe, dvije ženske i jednu mušku, a svaka soba je opremljena za dvoje ljudi, nastavio je Pavao, dok se Marina nadovezala kako nisu morali dugo čekati na prvi poziv s kojim su sve iluzije o udomiteljstvu pale u vodu.
- Vi očekujete odraslu veselu osobu koja hoda te je funkcionalna. Mi smo dobili gospođu od 80 godina koja je bila nepokretna, sa zastrašujućim dekubitalnim ranama po tijelu. Umrla je nakon četiri dana. Ljudi ne razumiju da ovo nije starački dom, nego nam dolaze ljudi bez kuće, bez doma, prosjaci, neprilagođeni, psihički bolesni...
BILO JE I RAZNIH INCIDENATA
Sjećam se situacije s muškarcem kojemu su socijalne radnice mjesec dana pokušavale pronaći smještaj. Odrastao, psihički bolestan čovjek nakon rehabilitacije u Krapinskim Toplicama čekao je da ga netko primi. Mjesec dana nitko mu nije htio otvoriti vrata jer je imao hepatitis B i C. Kad su nas nazvali, mi smo ga prihvatili - opisuje nam Marina mučnu svakodnevicu s kojom se susreću. Prisjeća se kako su ona i suprug uveli posebne higijenske mjere, objasnili su ostalim štićenicima da ne diraju krv ako je negdje vide i slično. Pavao ne skriva da je bilo i incidentnih situacija. - Dovozili su nam jednu mlađu ženu, liječenu alkoholičarku sa psihičkom bolešću, a uz to je imala traumu glave nakon prometne nezgode. Kad je stigla i mi smo otvorili vrata Hitne, bila je vezana. Ušavši u kuću počela je vikati, razbijati, zabila si je iglu s inzulinom u nogu, gurnula je Marinu i tad sam je fizički savladao i pozvao Hitnu. Nije se mogla prilagoditi. U drugoj situaciji dovezli su nam muškarca koji je deset dana ležao u vlastitom izmetu nakon što je preživio moždani udar. Ribao sam ga, šišao i brijao u kupaonici sljedeća dva i pol sata - nastavio je Pavao.
Ističe kako to ne priča da bi zaplašio potencijalne buduće udomitelje, nego želi da ljudi steknu pravu sliku o udomiteljima i onome što oni rade. To uključuje mijenjanje pelena odraslima, spremnost na to da se fekalije ili urin mogu zateći bilo gdje u kući jer pojedini korisnici s demencijom ili drugom bolešću nekontrolirano obavljaju nuždu, visoku razinu higijene kako korisnici sa zaraznim bolestima ne bi postali opasni za druge...
Smatra kako je udomiteljstvo u Hrvatskoj općenito nedovoljno afirmirano i popularizirano, osobito kad je riječ o odraslima.
- U ovo doba godine obično utihnu i postanu depresivni, rastuže se. Kako se približavaju blagdani, razmišljaju o bližnjima ili činjenici da nemaju nikoga. Zaboravljeni su i toga su svjesni. To me rastužuje - kaže Pavao.
RASTUŽE SE OKO BLAGDANA
Marina napominje kako je jako važno sa štićenicima utvrditi kućni red, dogovoriti granice te paziti da redovito idu psihijatru i piju propisanu terapiju.
- Ne bojim se za djecu. Često me to pitaju, ali ja naše štićenike doživljavam kao članove obitelji. Oni se s mojim klincima igraju, nose ih okolo, vole ih kao da su to njihova djeca. Moji mališani su se naviknuli na njihovo prisustvo. Kroz to ih učimo i odgajamo tako da se o starijima treba brinuti. U našoj kući ima puno smijeha i radosti. Svi zajedno slavimo blagdane, rođendane, praznike... Smijemo se i plačemo zajedno. Ti ljudi nisu ‘luđaci’, kako ih zovu, ne jedu djecu niti nam stvaraju probleme. Oni su naša obitelj, dio nas. Super im je što smo mladi i za mnoge od njih mi smo najbliže obitelji što će ikad imati - kaže Marina.
IMAJU I LJUBIMCE