ZA ŽIVOTA JE SAM SUPRUGOVE POS

U trenucima kad vidim da nemam izlaza, dođe mi da zaplačem i isplačem svu tu tugu i bol.

A onda izmolim očenaš, zamolim nebesa da napokon nađem posmrtne ostatke supruga Vladimira, da mu mogu na grobu zapaliti svijeću i da ih više ne moram paliti na centralnom križu, sklopljenih ruku pripovijedala nam je Olga Edelinski 2017. godine. Supruga, nažalost, nije pronašla za života. Uslijed teške bolesti preminula je u travnju 2020. godine.

A sve do smrti nadala se da će pronaći svojega Vladu, kojega je posljednji put vidjela u Borovo Commerceu 19. 11. 1991. godine. Ostala je sa ženama i djecom, a supruga i tad 16-godišnjeg sina Gorana odveli su s muškarcima koje su izdvojili. Završili su u logoru u Dalju.

SA SINOM GA ODVELI U LOGOR

- Moj suprug je radio na osiguranju Commercea i odlazio branitelje zamijeniti na položajima. Nikad nije vjerovao da će biti rata. Naprotiv, govorio mi je: ‘Ma smirit će se to, vidjet ćeš’. I vjerovala sam u to, sve dok se nisam popela susjedu na 5. kat naše zgrade. Sledila sam se kad sam vidjela cijevi tenkova okrenute prema nama. Jer svi mi nismo mogli vjerovati da će naši dojučerašnji susjedi i prijatelji dići ruke na nas - s gorčinom nam je pripovijedala Olga. Iako je bio maloljetan, i Goran se priključio obrani. Vozio je hranu, prevozio ranjenike... Iako mu je majka govorila da ostane s njim u Commerceu, nije je poslušao.

- Kad su nas četnici istjerali iz Commercea, sina i muža autobusima su prebacili u Dalj. Držali su ih u kino dvorani, a noću odvozili na strijeljanje.

PO POVRATKU IZ LOGORA SIN MI JE PREPRIČAO POSLJEDNJI SUSRET S OCEM. TE NOĆI IZVELI SU