SANJAM KAKO TRČIM MEĐU KOSTURIMA I TRAŽIM JOSIPA
JOSIP TONKOVIĆ JE RAZNIO DVOJICU ČETNIKA
Moj život vam se sastoji od polaganja vijenaca, hodanja od mjesta do mjesta, od grada do grada, od borbe sa silnim nemirom. Kad bih pronašla suprugove posmrtne ostatke, našla bih svoj mir, znala bih da je tu.
Ovako samo imam njegovo ime na nekakvim pločama u Petrinji i Zagrebu, pripovijedala nam je 2017. godine Mirjana Tonković (54). S voljenim Josipom vjenčala se u Petrinji 1987. godine. On je radio u Željezari Sisak, a ona u Gavriloviću. Godinu dana nakon vjenčanja dobili su sina Mateja, a 1989. i kćer Suzanu. Život prije 1990., svjedoči, bio je lijep. Imali su kuću u Petrinji i u njoj sve što je bilo potrebno za njihov normalan život.
PRIJETILI DA ĆE IH POBITI
- A onda je došao taj rujan 1991., kad sam s trogodišnjim sinom i dvogodišnjom kćeri morala otići u progonstvo. Nekoliko mjeseci prije s prijateljima Srbima plovili smo Kupom čamcima. S obitelji i djecom iz Petrinje sam izašla 2. rujna nakon žestokog napada na grad i tvornicu. Smjestili smo se u Brestu i do 16. rujna sam svakodnevno kroz razrušeni grad pješice odlazila na posao. Taj dan je vojska s tenkovima ušla u krug tvornice. U tom trenutku nismo znali hoćemo li živi izaći iz tvornice i hoću li ikad vidjeti svoju djecu - prisjeća se Mirjana. Premrla je od straha kad je četnik s automatskom puškom stao pred nju. Pozlilo joj je, a sjeća se glasa četnika koji naređuje da je se izvede iz prostorije. Dok su je kolegice pridržavale, do nje su dopirali glasovi pomahnitalih vojnika koji su vikali: “Treba ih sve pobiti! Otvaraj vrata i tjeraj to pod tenkove!”.
- Nas desetak krenulo je prema gradu, ali tad nismo znali gdje je neprijateljska vojska i kamo da se uputimo. Došli smo do Kupe, bili smo uspaničeni i nismo znali što da radimo. Trebamo li se vratiti do naših kuća ili da prijeđemo Kupu. Suprug se navečer uspio izvući iz Petrinje te sam ga zamolila da mene i djecu odveze kod mojih u Moslavinu. To je i učinio. Rođendan naše kćeri proslavili smo 20. rujna 1991., a sljedećeg jutra je otišao braniti svoj grad. Tad sam ga posljednji put vidjela - pripovijeda Mirjana. Kako joj se suprug više nije javljao, Mirjana je na sve načine pokušavala doći do njega i saznati što se dogodilo. Tako je čula da je prilikom obrane Petrinje naišao na grupu martićevaca i na njih bacio bombu. Jednog je ubio, drugog ranio, a treći je pokosio Josipa.
OSTALA SAMA S DJECOM
- Čula sam da je njegovo tijelo ostalo ležati 15 dana, da je u nekoliko navrata paljeno, a potom odvezeno bagerom u nepoznato. Do dana današnjeg nisam pronašla suprugove kosti. Jednostavno mu se gubi svaki trag - s tugom i boli u glasu pripovijedala je. Ostala je sama s dvoje male djece te je morala skupiti svu snagu svijeta kako bi ih othranila i izvela na pravi put. I čitavo to vrijeme za voljenim suprugom nije prestala tragati. - Bilo je raznih identifikacija, bili smo prisutni na iskopima, ali njegove kosti nikad nismo našli. Te godine bile su preživljavanje. Isprva sam kao prognanica bila smještena u barake Hidroelektre Čiče. Tamo sam s djecom bila do 1992. godine. Svakodnevno su čekali tatu i pitali kad će doći. A ja nisam znala što da im kažem. Hodala sam po prvim crtama
‘BILO JE RAZNIH IDENTIFIKACIJA, BILI SMO PRISUTNI NA ISKOPIMA, ALI NJEGOVE KOSTI NISM