VRIJEME JE OVDJE RELATIVAN POJAM. N

Jeste li čuli za Mystic Mountain Festival? Riječ je o neobičnom konceptu koji pokušava ujediniti bubnjajuću elektroničku glazbu, planinarenje, suživot s prirodom, meditaciju, spiritualizam, umjetnost, egzotične vještine... U mnogočemu je specifičan. Minijaturan je, okuplja nekoliko stotina ljudi i traje gotovo tjedan dana. Poanta priče nije u danonoćnom tulumu nego je cijela manifestacija zamišljena kao psihodelična krivulja koja od prvih, smirenijih dana, ispunjenih radionicama, plesom i planinarenjem, napreduje sve do doslovno 24-satnog bučnog i neobuzdanog tuluma. Mi smo došli u vrijeme toga kraja krivulje, dok se mistična planina pripremala za eksploziju. Proteklih godina festival su organizirali na Velebitu, a ove godine preselili su se u Rudopolje. Nismo ni mi znali gdje je to. Usred Like, blizu Plitvica. Sjeli smo u hlad, skriveni od žege, skinuli majice i počeli upijati neobičnu vibru ovog mjesta.

OVDJE KRAVE, A ONDJE PARTY...

Deseci bosih stopala tabanaju po plesnom podiju. Pulsira duboki bas. Nedirnuta priroda oko nas treperi svakom promjenom ritma. Žene i muškarci u dimijama, s dreadlocksima i punđama, urešeni masivnim drvenim nakitom, uživaju u glazbi. Djeca i psi trče među stablima. Iz smotuljaka se širi jak miris. Nisu prošle ni dvije minute, a neka djevojka nas je ponudila kolačima. U drvenoj ostakljenoj kući iza podija u tijeku je seansa joge. Gipka tijela izvijaju se u neobičnim pozama dok zalazeće sunce bliješti kroz prozore. Glazba i dalje nezaustavljivo brunda, ali oni se ne obaziru na nju. Nedaleko od podija postavljen je slackline, odnosno gurtna za hodanje razapeta između stabala. Na ovoj rastezljivoj vrpci ravnotežu iskušavaju svi dovoljno usredotočeni. Tu je i veliko ognjište, iznad kojeg je masivni kotao u kojem se krčkaju grah i kobasice. U daljini, s druge strane našeg brda, mirno pase stado krava. Ne obraćaju pozornost na mistično pleme. Na udaljenoj padini razbacana je šaka kuća. Čini se da domaćem svijetu ne smetaju neobični posjetitelji.

‘SAD ĆEŠ ČUT TRENŠČINU’

- Čudno je. Ali kul. Čudni su ti ljudi, ali neka ih - kaže nam lokalni dečko, kojeg je na brdo privukla, kako je rekao, “buka”. U kampu druga vrsta partyja. Jedan par se seksa, prekida ih prijatelj i zove na večeru. Blizu njih stoji tip. Samo stoji. I gleda. Negdje u daljinu. Tu je i ekipica koju predvodi čovjek koji maše štapom. Polako pada noć. Dio kampa odlazi na party, drugi ostaje. Kako je temperatura niža, tako je glazba glasnija.Tu se komunicira plesom i pokretom, razgovora gotovo i nema. Opet je zapaljena i vatra. Odrasli, djeca, psi... Svi se miješaju. Nakon akustičnoga kvarteta s kontrabasom, koji je svirao “Đurđevdan”, “Čudna jada od Mostara grada”..., stiže DJ.

- Sad ćeš čut trenščinu - upozorava nas šanker. I čuli smo je. I mi i svi u krugu od nekoliko kilometara. Podij je podivljao. Kreću se kao jedno tijelo. Dio partijanera tek oko dva dolazi na party, drugi odlazi naći mir kraj vatre. Prošla su tri sata. Mi više ne možemo i povlačimo se u šator, a glazba nastavlja “drndati”. Budimo se koji sat poslije. Sunce prži, a muzika tuče. Po vodu treba u drugi dio kampa. Ondje su i improvizirani tuševi. Golotinja je ovdje normalna. Odlazimo škicnuti podij. Ekipa još pleše. I muzika tutnji. Tutnji dok se pakiramo, dok odlazimo i dan kasnije dok ovo pišemo.

ZA ONE ŽELJNE MALO MIRA

NE PLEŠE se svima cijelu noć. Oni koji ‘padnu’ ili samo trebaju pauzu spuste se kraj vatre. I to je više-manje to. Sjede, gledaju, tiho pričaju...