ČUDESNE MOĆI TAJNIH HRVATSKIH MOLITVI GOSPI
BLAGO Prof. dr. sc. Ljiljana Marks otkriva kako je priredila knjigu ‘Najljepše molitve naših starih’, punu molitvica, pravog blaga hrvatskog jezika, gotovo zaboravljenih i tako spriječila da u potpunosti nestanu
Noseći u sebi dašak minulih vremena, molitve iz monografije koju je priredila stručnjakinja za usmenu književnost Ljiljana Marks, istodobno se odlikuju neprolaznom svježinom i ljepotom. Baš zato i priređivačica kaže kako bi ih preporučila svima koji vole poeziju i svima koji žele u ovim lijepim, ali teškim danima, odlutati u neke druge svjetove koji ostavljaju mjesto nadi. U ovu jedinstvenu knjigu na našim prostorima Marks je, kaže, uložila mnogo vremena i ljubavi, a jedan od glavnih ciljeva za sav taj trud je od zaborava sačuvati najljepše narodne molitve oblikovane iz same naše zemlje te tako te dragulje u konačnici ostaviti naraštajima koji dolaze...
U jednom ste intervjuu izjavili da vam je pisanje knjige “Najljepše molitve naših starih” bilo velik istraživački izazov. Možete li objasniti zašto i o kakvoj je knjizi zapravo riječ?
Inicijalna ideja za knjigu pučkih molitvica koje se još danas govore ili ih se neki samo sjećaju potekla je iz izdavačke kuća Verbum, koja je zamolila svoje čitatelje, a i sve druge, da pošalju tekstove molitvi kojih se sjećaju, koje su čuli ili ih još mogu zabilježiti u svojim obiteljima.
Kao priređivačica i terenska istraživačica bila sam skeptična prema novom tipu prikupljanja toga gradiva jer je znano da molitvice pripadaju vrsti tekstova koji se govore ponajprije samo sebi, tiho, mrmljaju se, kontaju – kako to opisuju sami kazivači – beskrajno ponavljaju jer se u ponavljanju i tajnosti izgovorenoga skrivaju snaga i djelotvornost molitve. Shvatila sam da je to tako bilo nekoć. Spremnost pošiljatelja, uglavnom unuka, da prikupe, zapišu i podijele svoju obiteljsku tradiciju bila je zapanjujuća. I ne samo to: tajni tekstovi nekih davnih baba i djedova potomcima su odjednom postali vrlo važni dijelovi njihove obiteljske tradicije, dio nasljeđa, mogli bismo reći gotovo nematerijalne baštine. Tako je nastala ova knjiga tekstova s popratnim podacima. Ona zemljopisno pokriva gotovo cijeli prostor na kojem se govori hrvatski, pa je važan dokument i naših govora i hrvatske tradicijske kulture uopće. Sadržajno, knjiga prati godišnji hod vremena. Počinje Navještenjem i radošću Božića. Slijede korizma i molitve Velikog tjedna, Uskrs, potom molitvice o sv. Petru i gradnji Crkve, svetoj misi te dušama što traže zagovor kako bi dospjele u raj. Molitvice upućene Gospi su najbrojnije – ljudi je ili slave, ili mole pomoć, ili mole njezin zagovor u Isusa, ili su nesretni što su sagriješili. S Gospom su povezane i molitve što se mole u različito doba dana: njoj se katkad jednostavno želi dobro jutro, a sebi dan bez grijeha; najčešće se moli uvečer za dobar san, zaziva se u pomoć u smrtnome času, molitelj želi da Gospa primi dušu, preporuči Evi, Eva Jezusu pa da Jezus spasi dušu.
Što još možemo reći o molitvicama?
Molitvica je zgusnuti govornički oblik usmene književnosti koji izdvaja izgovoreno iz svakidašnjega govora kao sakralni prostor u kojemu riječ ima posebnu snagu. U narodu je ta vrsta poznata u svojem deminutivnom obliku, pa odatle molitvica. Uz kršćanski dio najvažniji njihov element je ritam, ritmično govorenje teksta, koji se može nebrojeno mnogo puta ponavljati bez jasno ocrtanih granica između kraja i početka (neke i do sto puta na dan).
Koliko se molitve iz različitih krajeva međusobno razlikuju?
One se tematski uglavnom ne razlikuju, osim pojedinih potpuno drukčijih iz Istre i s Krka; razlika je u stupnju sačuvanosti cjelina pojedinoga teksta, poetskim dijelovima koje su bolji kazivači i bolje izgovorili i zapamtili, u dužini sličnih tekstova, u čemu se vidi njihov povremen ili svakidašnji život. Ključna je razlika u jeziku jer molitvice čuvaju lokalne govore i prekrasno je kad usporedite gotovo iste večernje molitve iz Gornje Stubice, Ludbrega, Karojbe (iz
Istre), Linardića na Krku, Nove Kapele, Trnave i Osijeka u Slavoniji, Biograda na Moru i tako dalje. Upravo je u tom bogatstvu i tematskih i jezičnih inačica njihova snaga i ljepota kao zrcalna slika hrvatskog jezika.
Možete li nešto reći o dječjim molitvama...
Jedno je poglavlje posvećeno ljupkim dječjim molitvicama, kojima je ishodište više u molitvenicima koji su se prepisivali nego u usmenoj tradiciji. Stalno govorenje ih je na kraju oblikovalo u usmeni žanr, a činjenica da su ih poslali stariji ljudi kao sjećanje na djetinjstvo govori o njihovu trajnom osobnom afektivnom značenju.
U knjizi se vidi da su mnoge molitve vrlo slične jedna drugoj, primjerice razlika je u dvije ili tri riječi. Zašto ste ih ipak uvrstili u zbirku?
Usmena književnost živi, traje i prenosi se u varijantama, inačicama; to je njezina bit i razlika u odnosu na pisanu književnost. Svaki kazivač ili pjevač u gotovo svaki tekst koji pamti i dalje ga govori spontano unosi osobne promjene, koje mogu biti uvjetovane publikom, svrhom zapisa, ali one svaki tekst čine jedinstvenim, na neki način autorskim. U tim brojnim inačicama vidi se i ovdje punina i ljepota žanra, primjerice u poetski možda najboljim večernjim molitvama Isusu i Majci Božjoj ili u molitvama za Veliki petak, u čijem fokusu nije Isusova muka nego nijema muka Majke Božje.
Koliko su te molitve stare i koja je najstarija ili koje su najstarije?
Molitve su s nama od iskona, od pretkršćanskoga doba, što se vidi u apotropejskim tekstovima, u kojima se naziru i tragovi basmi, brojalica, proklinjanja i zaklinjanja, dakle svih tekstova u čijem je središtu čudesna nadnaravna moć riječi. Zazivaju se Isus, Majka Božja, Bog, sveci, molitvice liječe bolesti, tjeraju poljske štetočine, rastjeruju zle oblake i gromove. Nalaze se i na početku hrvatske književnosti u pisanim ili usmenim oblicima i prožete su mistikom drevnog poimanja svijeta.
Koliko u knjizi ima tekstova i po kojem su ključu složeni?
U knjizi je objavljen 301 tekst. Stiglo ih je mnogo više, ali sam nastojala uključiti što više pošiljatelja i kazivača, sve hrvatske krajeve i narječja te većinu tematskih cjelina. A katkad je presudan bio pjesnički izričaj, jednostavno ljepota stihova, svijeta i doživljaja koji molitvica raskriva.
Znamo da se molitve nisu smjele izgovarati na glas, ali vi ste na kraju ipak sreli ljude koji su pred vama izrekli pokoju molitvu. Kakvi su bili ti susreti?
U narodu su nekoć imale status gotovo svetoga teksta te se i nisu govorile svakomu i u svakoj prigodi. Ostvarivale su se najčešće kao mrmljanje, kontanje i prebiranje uz krunicu samome sebi jer se vjerovalo da riječi molitve gube svoju moć ako se ne izgovaraju kao opetovani pozivi Bogu nego javno, pred neznancima. Odatle je i proizlazila sumnja u ovaj projekt.
Sama sam na terenskim istraživanjima slušala i snimala molitvice, ali uvijek me netko preporučio ili doveo ženi koja ih je govorila. Pamtim prekrasnu molitvicu svetom Nikoli koji na nagovor anđela pravi barčicu kojom će prevesti nevine duše da im ne naudi vrag, koju je u Starom Grablju u polju ružmarina na Hvaru izgovorio tad mladi čovjek. Bila mu je osobno vrlo važna jer ju je čuo od svoje babe. Bio mi je to jedan od nezaboravnih doživljaja.
Znamo da su vam unuci slali te stare molitve. O čemu su vam pisali u pismima?
Tekstove za ovu knjigu su najčešće slali unuci elektroničkom poštom, što je normalno jer su za to osposobljeni. Shvatila sam i da oni nisu bili samo puki prenositelji tekstova jer su neki vrlo opširno i toplo pisali o svojim sjećanjima na zajedničke molitve, evocirali su obiteljske uspomene i bilo im je vrlo važno da budu objavljene.
Kome biste preporučili knjigu?
Teško je to kazati. Iako tekstovi molitvica izviru iz istinske pobožnosti, oni su lepršavi, radosni i ja bih je preporučila svima koji vole poeziju, svima koji nikad nisu pročitali ili čuli nijedan sličan tekst, svima koji žele u ovim lijepim ali teškim danima odlutati u neke druge svjetove koji ostavljaju mjesto nadi.
Koliko je dugo knjiga nastajala?
Knjiga je nastajala nekoliko godina s velikim pauzama, ali na kraju je bila gotova za nekoliko mjeseci. Poslano gradivo trebalo je urediti iako u izvorne tekstove nisam intervenirala jer sam željela sačuvati što više autentičnih obilježja.