BITI GAZDA DOMA: NE BOGATIMO SE, ZIVIMO ZA TROJKU

NEMA ZEMLJE ZA STARCE GAZDE PRIVATNIH DOMOVA KAŽU DA NEMAJU PODRŠKU SUSTAVA, TJEŠE SE NA WHATSAPPU

Svi su pukli. Ovaj u kreditu, onaj u kreditu. Nalazimo se u grupi na WhatsAppu, bude nas tamo 600-700, istresamo iskustva, pričamo, pomažemo si, ne da nije lako nego je grozno, govori nam jedan od 494 vlasnika privatnih domova za starije i nemoćne u Hrvatskoj.

Do jučer su jedni drugima bili konkurencija, a sad su rame za plakanje. Iako nisu često u javnosti, osim kad se nešto vrlo loše dogodi, privatni domovi brinu se o gotovo 6000 umirovljenika i bolesnika. Populacija je to koja bi mogla naseliti cijelu općinu Primošten ili grad Hvar. Ili centar Daruvara. Ma taman jedan Medulin. Zato smo odlučili čuti što muči njihove upravitelje. Nasumičnim odabirom razgovarali smo najprije s Marijem Babićem, vlasnikom doma "Babić" u Zadru.

Koliko vam u poslovanju država pomaže a koliko odmaže?

- Ništa! Nula! Evo vam za primjer, tražio sam poticaje preko EU fondova i saznao da ih niti jedan privatni dom u Hrvatskoj ne može dobiti. Zašto? Svima se daju poticaji! Za sve! Daju za kamene kuće, poljoprivredu...

...i za bazene!

- Kako to? Zato što ministarstvo, kad je radilo projekte za socijalnu skrb, nije mislilo na domove za starije i nemoćne. Mi privatnici nemamo nikakva prava. Ništa. Običan kredit koji ti banka može odobriti ako dobro posluješ. I tako sam i ja napravio jer sam bio u privatnoj kući i svoj novac investirao u novi objekt. Ljudi ne shvaćaju da je ovo vrlo težak posao. Misle da se tu možeš obogatiti. Daleko je to od istine. Možeš živjeti solidno, osrednje. Trojka neka. Ja imam deset korisnika.

Kolika je potreba za domovima? Možete li ih primiti više?

‘ZBOG NEKIH DOMOVA SVI SMO STIGMATIZIRANI. A RADDIMO NAPORNO, OKRUŽENI VIRUSOM, BRINEMO SE O ŠTIĆENICIMA S PET-ŠEST DIJAGNOZA’