‘Dignuo sam Dari rekao mu da ne b
Bio je 1. kolovoza 1991. Svi smo bili u podrumima jer su Aljmaš nadlijetali avioni. Dobili smo obavijest da moramo bježati iz sela i da nas na Dunavu čeka šlep koji će nas prevesti do Osijeka. Bila sam sama sa sinom. Dario je imao tad 7 godina. Nije mogao hodati jer od rođenja boluje od cerebralne paralize.
Prisjeća se tragičnog dana 30 godina poslije Marija Bosiljevac, mještanka Aljmaša, koja je jedna od stotine sudionika ratnog zbjega iz tog malog mjesta na obali Dunava. Četnici su tog dana u napadu na Dalj pobili 39 branitelja koji su satima pokušavali obraniti policijsku postaju, a potom su došli i u Aljmaš, gdje je šačica slabo naoružanih branitelja, pripadnika 3. gardijske, i civila, pružila slab otpor vojsci JNA i naoružanim Srbima. Neki su uspjeli pobjeći zadnjim šlepom oko 17 sati, a neki su ostali u Aljmašu i poslije im se gubi svaki trag. Njezin sin Dario nije imao invalidska kolica, uzela ga je u ruke i krenula pješke. - Nasreću, usput nas je traktorom pokupio susjed da brže dođemo do šlepa. Tu je bila masa ljudi, Aljmašana. Svi smo htjeli što brže ući na taj šlep i otići. Iz daljine se čulo puškaranje i bombe. Bila sam toliko uplašena da nam nisam uzela ništa od stvari. Ukrcali smo se na šlep, koji je bio toliko pun da nismo uopće bili sigurni smije li na njemu biti toliko ljudi. Držala sam Darija u naručju iako mi je bio težak. I on je bio preplašen. Stisnuo se uz mene osjećajući da nešto nije u redu - tužno govori Marija. Put do Osijeka za Aljmašane sa šlepa trajao je kao vječnost. Strahovali su. Došavši do Osijeka, Marija je shvatila da nema snage iznijeti sina na obalu. Kroz suze je vikala: “Može li mi netko pomoći, uzeti dijete?”. Do njih je dotrčao mladi gardist. Pažljivo je podignuo Darija u naručje i pošao prema obali. - Odnio ga je sve do autobusa koji su u Nemetinu čekali da nas prevezu na sigurno prisjeća se dalje Marija.
IKONSKA FOTOGRAFIJA
Nije tad bila svjesna da je taj trenutak njihova izlaženja iz šlepa snimio fotograf Glasa Slavonije. Njegova crno-bijela fotografija mladoga gardista koji nosi dječaka invalida obišla je svijet. Sudbina je htjela da se njen sin Dario i “njegov” vojnik nakon mnogo godina opet sretnu. A Darijev “spasitelj” bio je tada 22-godišnji ratni dragovoljac Zoran Vlaškovac iz Osijeka, koji je također zauvijek zapamtio taj aljmaški šlep.
- Bio sam tad u 3. gardijskoj brigadi. Došli smo u Nemetin rano ujutro. Na šlepu su bili ljudi iz Erduta, Aljmaša i Dalja, doslovno nakrcani jedni na druge. Svi su pobjegli bez ičega, u odjeći koju su imali na sebi. Sve su to bili stari ljudi, žene i djeca. Tek su na zadnjem, u 17 sati, došli dečki, branitelji, oni koji su uspjeli pobjeći nakon masakra u daljskoj policijskoj postaji - prisjeća se Zoran. Dodaje kako nikad neće zaboraviti te prizore iz Nemetina.
- Iz mase sam čuo ženu kako uplakano viče sa šlepa da joj treba pomoć. Molila je da joj netko ponese sina. Tek kad sam ga primio i podigao na ruke, otkrio sam da je invalid jer su mu noge beživotno visile. Gledao me uplašeno direktno u oči. Mogao sam osjetiti njegov strah. Sagnuo sam se prema njemu i rekao mu: ‘Ne brini, sve će biti dobro’. Njegovu mamu nisam pitao ni kako se zovu ni kamo idu. Kasnije mi je zbog toga bilo krivo - priča
Zoran, kojega samo 20 dana nakon nastanka te fotografije život povezuje s Darijevom sudbinom. Bio je teško ranjen u glavu i od tada je 100-postotni invalid. Od tada ima problema s govorom.
GODINAMA IH TRAŽIO
- Tek sam 1992. godine u Glasu Slavonije prvi put vidio fotografiju koja je prikazivala baš taj trenutak, kad sam nosio dječaka. Crno-bijela. Bila je objavljena na naslovnici. U tekstu nije bilo navedeno ime i prezime dječaka ni njegove majke. Bio sam tad u Varaždinu na oporavku. Tad sam odlučio da ću kad-tad saznati tko je dječak - kaže Zoran dodajući kako je obitelj Bosiljevac pronašao nekoliko godina nakon oporavka i, čim je doznao njihovu adresu, otišao ih je posjetiti i pozvati k sebi u goste. Upoznao ih je s obitelji i od tada su vrlo dobri prijatelji. I Dario kaže da nikad neće zaboraviti taj trenutak.
- Oduvijek sam htio upoznati toga gardista. To mi je bilo prvi puta da vidim vojnika i meni kao dječaku to je bio doživljaj. Gledao sam u njega i on u mene. Bio sam jako sretan kad sam čuo da je i on nas tražio - s osmijehom kaže Dario (37).