KUTEROVAC JE SKOVAO ŠEST NAŠIH MEDALJA!
Kondicijski trener ima poseban stil motiviranja i stoji iza najsjajnijih sportskih junaka
Javio se pred ponoć, već umorna glasa, na kraju dana koji mu je počeo prvom medaljom u Tokiju. Broncom Damira Martina.
- Mojom šestom olimpijskom medaljom. I najemotivnijom. Brojači, nema što, izvrsno rade. Ali, gospodine Pero, niste valjda mislili ozbiljno? - Ono da mogu u mirovinu? Ha, bila je to polušala, ali ima i istine. Umara me ovaj stres već, nakupilo se godina, ali ovo je moj život, moja ljubav. Sad mi je puna kapa svega već, ali kad se vratimo kući, za pet dana opet će mi sve vjerojatno
nedostajati.
I mislili smo. Jer nema u Pere Kuterovca, maga kondicijske pripreme, još ni 50 makar, prateći svoje sportaše s kojima radi, a radi čuda, izgubilo se tu i nešto godina života... - Bio sam na stazi s Martinom, omogućili su mi ulazak i počeo sam vikati već kad je on došao na 1500 metara. Odnosno kad je uslijedio Damšin sprint do bronce.
VJEROVAO SAM U MARTINA
- Znao sam što mu znači tih završnih 500 metara i što može. To ne može nijedan veslač na svijetu! Čim sam stao u zadnjih 250 m, vjerovao sam u takav finiš. Nisam znao hoće li biti zlato, srebro ili bronca, ali znam na što je spreman. Nije mogao doći do zraka nakon utrke jer to je šest i pol minuta sprinta.
I FINALE BI BIO VELIK USPJEH
Probajte trčati u sprintu pa će vam biti jasnije što je to. Dovoljno nam je i zamisliti. Nego, rekli ste da je ova bronca vaša doktorska disertacija... - Mislio sam to zbog okolnosti. Znate, lako je biti trener kad je sve u redu, kad su svi zdravi i imate savršene uvjete. Damir je bio u dubokom kanalu nakon operacije, čak i prije toga je mučio muku s leđima, imao loše rezultate. Ali na muci se poznaju junaci. Kad smo nakon operacije kuka radili najbenigniji trening, on je dobio upalu u zglobu kuka i nije mogao ustati tri dana. Htio je odustati. Imali smo sve posloženo, cijelu periodizaciju treninga, krivulje opterećenja i onda on ne može iz kreveta. Pa morate mijenjati planove. U tom je smislu ovo moja disertacija jer ovo je bila umjetnost, njegova, trenera Šuka, fizioterapeuta, moja... Da ste pitali prije početka sve koji znaju nešto o veslanju, rekli bi vam da bi bilo čudo da uđe i u polufinale. Mi bismo rekli da je finale uspjeh, a on osvoji broncu. Mislim da bi ga zbog toga trebalo staviti u udžbenike da bude primjer djeci, da nikad ne treba odustati. I ovo je nešto najteže što sam iskusio u životu, a iskusio sam sve.
Od Damira Martina učinili ste vrhunskog veslača i trostrukog olimpijskog medaljaša.
- Damira sam počeo trenirati s njegovih šest godina. U plivanju. Bio je dobar, ali kad je navršio 10, bio je hipertoničan, nije imao mekoću za vrhunsko plivanje. Rekao sam njegovu ocu: ‘Boro, vodi ga u veslanje, nema što tražiti u plivanju’. Čim nauči zaveslaj, već za mjesec dana bit će top. I tako je bilo. Mogao sam u plivanju od njega napraviti prvaka Hrvatske, ali nikad vrhunskog plivača. Kako i čime ste vi udarili svoje trenerske temelje?
- Uh... S puno, puno novca. Mislim da sam na knjige potrošio više od 20.000 eura, da imam biblioteku kakvu nema ni Kineziološki fakultet, ha ha. Ali najviše mi je značila praksa s vrhunskim trenerima, a radio sam s njih valjda milijun. I najviše sam naučio od našeg Ivana Ivančića, koji mi je savjetima pomogao u segmentu treninga jakosti i snage.
Na olimpijskoj sceni u Riju prije tri godine Pero je osvojio tri medalje, srebro s Martinom, broncu s Filipom Hrgovićem i srebro s vaterpolistima...
- Kad je CNN čuo za to, fascinirali su se pa napravili priču o meni. S Amerikom imam poveznicu i u radu s Ryanom Lochteom, u čiji sam stožer bio uključen. Lochte je normalan, ali plivao je u Phelpsovo doba, pa je osvojio ‘samo’ 12 medalja.
Tko je najsnažniji sportaš s kojim ste radili u ovih 25 trenerskih godina?
- Damir Martin! Bez dvojbe. Njegov primitak kisika je 82,3 ml/kg, što spada u 1 posto svih sportaša po izdržljivosti. A što se tiče jakosti, diže u mrtvom 200 kg 24 puta. To je doista nemoguća izvedba. Kakav ste vi točno?
- Specifičan sam i ima mnogo sportaša kojima to ne paše.
Otvoren sam i, da bih došao do cilja, i vrijeđat ću da motiviram nekoga. Neki to ne shvaćaju, ali ne želim se mijenjati s 50 godina. Imam princip rada koji donosi rezultat. Sukobi? Oni su svakodnevica. Pogotovo u ekipnim sportovima, oni su premazani svim mastima. Ali sve za rezultat, tu nema podilaženja, sve se rješava u facu. Radili ste i s rukometašima? - Zvao me Lino Červar u stožer za EP 2018. i, budući da se nije kosilo s vaterpolom, pristao sam. To mi je bio izazov. Kako bih se što bolje pripremio, pogledao sam valjda 200 rukometnih utakmica da bih analizirao sport u koji ulazim. Prošle zime priključio sam se i ženskoj reprezentaciji koja je osvojila broncu, a žene mogu trpjeti više bola i veći su mazohisti od muškaraca - na kraju kaže neupitni broj jedan kondicijske pripreme u Hrvata.
- Bavim se djelatnošću u kojoj je rezultat sve i on je potvrda rada, kvalitete, nešto što vas diže i motivira za dalje.