U spomen rudara izradio novčanicu
Žalosti me ovo sadašnje vrijeme. Nekako se prije imalo više poštovanja prema ljudima, prema radnicima, kazao nam je sjetno nekadašnji rudar Špiro Dmitrović (84).
U povijest se već upisao kao autor posljednje jugoslavenske novčanice od 5000 dinara. Nije nikada išla u opticaj. Krasila ju je fotografija Antuna Tone Bičića, nedovoljno vrednovanog rudara, dvostrukog udarnika, junaka rada, o kojem Špiro govori u superlativu. Bio je Anton istarski Alija Sirotanović. Špirin doprinos prepoznao je i gradonačelnik Labina Valter Glavičić te mu povodom 100. obljetnice Labinske republike uručio zahvalnicu kao priznanje za dugogodišnji rad u rudnicima
ODAJE POČAST RUDARIMA
Labinštine.
Rođen u Kninu, Špiro s četiri godine postaje ratno siroče. Još kao dječak utjehu nalazi u igri na zemlji, kopajući male tunele i gradeći mostove. Odlazi u Aleksinac, gdje završava zanat Rudarske industrijske škole.
- Rudari su tad bili traženi, a najbolje plaćeni posao bio je u Istarskim ugljenokopima Raša (IUR), gdje sam se zaposlio u rudniku Labin na radnome mjestu kvalificiranog rudara i radio ispod površine na dubini do čak stotinu metara. Nakon mjesec dana poslali su ne na gradnju termoelektrane Peruća, na Cetini kraj Sinja. Tamo sam odradio tri mjeseca i dobio tri udarničke medalje. Potom opet dolazim u rudnik Labin, gdje sam, dobro se sjećam, od prve plaće kupio novo odijelo i cipele iz snova - prisjetio se Dmitrović mladosti i sretnijih vremena. Radio je u smjenama, po potrebi, kao kopač i pomoćnik kolegama prilikom postavljanja mina. U Rudarskoj školi, priča Špiro, imali su jednu knjigu debelu poput Biblije, u kojoj je bilo naznačeno 10 najvažnijih pravila koja su morali znati u svakom trenutku kako bi izbjegli “škopiju”. Gorski udar ili škopija eksplozija je izazvana zapaljenjem ugljene prašine i plina metana u kombinaciji sa zrakom, koja je bila karakteristična u procesima miniranja na radilištu, prouzročujući urušavanja i pad krovine. U jednoj takvoj “škopiji” nastradao je i Špiro te mu je teški materijal pao na ruke. Onesvijestio se i probudio u bolnici u Raši, gdje mu je život doslovno spašen zahvaljujući liječniku Rauchu i liječnici Popović. Rehabilitaciju je proveo u vojnoj bolnici na Učki, a budući da je zbog te nesreće ostao djelomični invalid, novi posao dobio je u Istratransu Labin, gdje je izučio zanat za automehaničara. Od svih životnih iskušenja najteže mu je pala smrt voljene supruge Olge, s kojom ima dvije kćeri. U mirovini vrijeme krati hodanjem, pisanjem te izradom kolaža.