BOŽO, NE TREBA MEDALJA DA BI BIO ČASTAN SPORTAŠ

Prije pet godina u Riju Božo Starčević trebao je biti jedna od najljepših hrvatskih priča. Nažalost, ispao je najružnija. Krađa u polufinalu protiv ruske zvijezde Romana Vlasova nešto je čemu nije mjesto na Olimpijskim igrama. Točnije, nije mu mjesto nigdje u sportu. Božo Starčević bio je žrtva sudačkog lobija, koji je gurao najboljeg ruskog sportaša i ljubimca Vladimira Putina. I ostao je bez medalje. Pet godina kasnije u Tokio je došao po ono što je njegovo bilo u Rio de Janeiru. Lička je to glava, puna samopouzdanja i vjere. I borio se Božo kao lav, tridesetak sekundi prije kraja imao je i 5-1, no onda scene iz Rija. Rijetko viđenim zahvatom Iranac je skočio Boži na glavu, ovaj ga prebacio, a suci donijeli pobjedu Irancu. Sekundu i šest stotinki prije kraja. Da, sekundu i šest stotinki, vrijeme za koje ne stignete izgovoriti ni “Božo Starčević”. I šteta, jer da smo mogli birati jednog sportaša da se vrati s medaljom, i kojem je u karijeri napravljeno toliko nepravde, izabrali bismo Starčevića. I kad je vodio 5-1, nešto je govorilo da će se opet nešto dogoditi, da mu nije suđeno osvojiti olimpijsku medalju.

- Ne znam, ne mogu objasniti, za mene su Olimpijske igre uklete - rekao je Božo Starčević nakon poraza u četvrtfinalu.

No nisu uklete. Nisu, Božo, jer sportaša koji nikad ne odustaje nemoguće je pobijediti. Ima jedan sjajan citat iz Reinerova filma “Malo dobrih ljudi”, kad na završetku suđenja pukovnik Dawson ostaje bez ordena časti. Na izlasku iz sudnice, odvjetnik Kaffe, kojega glumi Tom Cruise, zaustavlja ga i govori: - Dawsone, ne trebi ti orden da bi bio častan čovjek!

I to nam je prvo prošlo kroz glavu kad je sudac označio kraj borbe, kad je presudio u korist Iranca, kao prije pet godina u korist Rusa, i kad je Starčevićev brat i trener lice pokrio rukama i bio na rubu suza.

- Božo, ne treba ti olimpijska medalja da bi bio častan sportaš, da bi bio pobjednik.

Za nas si bio pobjednik kad si se pojavio u Tokiju jer o kalvariji koju si prošao u Riju pričao je cijeli hrvački svijet. Znamo da ćeš u Parizu za tri godine imati 35, da su to godine u kojima će se rijetki odlučiti hrvati. Ali oni nisu Božo. Nakon ovakva dva nastupa na Olimpijskim igrama i nakon ovakva dva sudačka propusta, rijetki bi se odlučili na treće Olimpijske igre. No oni nisu Božo. Lička je to glava, koja bi se vrlo lako mogla pojaviti i u Parizu. A ako se ne pojavi - Božo, za nas si ionako odavno pobjednik. I prije nego što su Igre počele...