U kuhinji je uvijek muzika, a opušta me ‘izrada’ tijesta

Povodom izlaska prve kuharice Sanje Vejnović ‘Iz moje kuhinje s ljubavlju’, glumica otkriva da ono što navečer skuha često nosi na snimanja, a i djecu je naučila kuhati

Dakle, kako se rodila ideja da se upustite u pisanje kuharice? Pandemija korona virusa svima nam je promijenila živote i mnoge je u proteklih godinu i pol zaustavila u stvarima koje su planirali i željeli ostvariti.

Mnogim je profesijama donijela velike izazove jer se nije moglo raditi, što se uvelike odnosi na umjetnike, pjevače i glumce, posebno one koji su slobodnjaci. Tako i jedna od naših najpoznatijih i brojnoj publici dragih glumica, Sanja Vejnović, kaže kako sad već gotovo dvije godine malo radi na sceni i filmu, slično kao i njen suprug, filmski snimatelj Goran Mećava, koji je također slobodnjak. No iskoristili su to vrijeme za jedan vrlo zanimljiv projekt - pisanje kuharice, koja je pod naslovom “Iz moje kuhinje s ljubavlju” izašla prije otprilike mjesec dana u izdanju Mozaik knjige. Za Sanju se zna da je vrsna kuharica, jer je to pokazala u “Celebrity MasterChefu”, no kuharica je ipak veliki pothvat, pa smo je iskoristili kao povod za razgovor.

Goran i ja smo cijeli naš radni vijek slobodni umjetnici i navikli smo na razdoblja bez posla, ali nikad ovako duga kao u pandemiji. Nije bilo puno posla pa sam višak slobodnog vremena odlučila iskoristiti na kreativan način. Pisala sam scenarije i priče, koncepte za neke projekte. Poticaj za pisanje kuharice došao je od mog dobrog prijatelja, izdavačkog urednika Zorana Maljkovića, koji je imao prilike kušati moja jela. On mi je predložio izdavanje kuharice još prije nekoliko godina, ali tad nisam imala vremena jer sam puno radila. Cijeli proces od prvog dogovora do izlaska iz tiska trajao je godinu dana. Samo pisanje recepata i fotografiranje jela radili smo šest mjeseci. Od mnoštva recepata koje sam skupila, izmislila ili modificirala u mojem dugom kuharskom stažu od 40 godina, prvo sam napravila izbor onih koje bih htjela uvrstiti u kuharicu. Zatim sam smišljala koncept same kuharice i poglavlja koja se razlikuju od brojnih kuharica koje sam imala prilike vidjeti. Jer i nakon pisanja, koje je bilo vrlo složeno, ja sam sve recepte ponovno pisala tako da sam sve faze pripreme detaljno opisivala, sve sastojke iznova vagala, da ujednačim mjerne jedinice u cijeloj knjizi. Ima jako puno detalja koje treba pregledati, urediti, paziti da ne promaknu pogreške.

Većina žena ne voli kuhati, jer uvijek kuhamo zato što moramo u gužvi, ujutro prije posla, kasno na večer... Kako vi stojite s tim?

U patrijarhalnim društvima zadane su društveno-socijalne uloge, pa tako i ta da je ženama mjesto u kuhinji. Žene su te koje svakodnevno kuhaju za svoje obitelji pa se ne treba čuditi da kad ti je nešto nametnuto, da to i ne voliš raditi. Većini muškaraca kuhanje je hobi ili posao, pa su tako chefovi u restoranima uglavnom muškarci. Nasreću, s novim generacijama i to se mijenja, pa i ove tradicionalne podjele. I meni se kad imam snimanja često dogodi da kuham ujutro ili navečer, ali najčešće tako da skuham dio obroka, a onda ukućani kasnije dovrše. I ne kuham samo zbog njih. Ja volim jesti zdravo i fino, pa ono što skuham odnesem i sebi za ručak na snimanje. Djecu smo odgajali tako da znaju kuhati, pa kad ja ili suprug ne bismo stigli kuhati, oni bi sami sebi pripremili obrok. Kuhanje je veliko polje kreativnosti, gdje uz malo mašte brojna pomagala omogućuju da budeš kreativan i brz te možeš spremiti ukusan obrok.

Kako se snalazite s nabavkom, planirate li obroke, koliko vam to vremena oduzima?

Imam nekoliko pristupa kuhanju. Večer prije listam kuharice, gledam neki kulinarski show i inspiriram se što bih mogla skuhati. Zapišem koje mi namirnice trebaju i kupujem ciljano.

Ili jednostavno odem na tržnicu, pa kupim ono što pronađem svježe i kvalitetno, pa tek onda razmišljam što ću od toga skuhati. Imam iskustva i dovoljno recepata da se uvijek nešto može osmisliti. Jako pazim da ne bacam hranu, to je stvarno rijetko. Zato nikad i ne kupujem prevelike količine hrane i gledam uvijek iskoristiti ono što ostane. Ako ostanu jedna tikvica, mrkvica i još koji komad povrća, to se uvijek može iskombinirati s onim što imate kod kuće. Naravno, treba paziti na rok upotrebe, voditi računa da što prije potrošite svježe namirnice

Kuharicu ste naslovili ‘Iz moje kuhinje s ljubavlju’. Kakva je razlika između tog kuhanja ‘pod moram’ i onog ‘s ljubavlju’?

Kuhanje apsolutno povezujem s ljubavlju, jer kuhati za nekoga i hraniti nekoga, to je jedan od oblika pružanja ljubavi. I ako u to uneseš pozitivnu energiju i kuhaš s užitkom, onda se to i osjeti. U mojoj kuhinji uvijek svira glazba, ja zapjevam i nikad kuhanje ne doživljavam kao teret. No ako baš nisam raspoložena za kuhanje, taj dan jednostavno ne kuham - napravi se nešto što nije komplicirano. Dobar omlet, salata, u hladnjaku uvijek imamo šalše. Ja volim jesti, volim okuse hrane i mogu za sebe reći da sam gurman. Oduvijek me je zanimalo sve u vezi hrane, od nutricionistike do gastronomije, jer mi nije svejedno što unosimo u sebe. Hrana je naše gorivo koje nam je neophodno za život i zdravlje. Zato pazim da nam je prehrana zdrava, kvalitetna i spremljena tako da obiluje primamljivim kombinacijama okusa.

Jesu li vaša znanja i iskustvo iz kuhanja povezani s djetinjstvom, jeste li možda pomagali u kuhinji mami i baki? U kuharicu ste uvrstili i recepte koje su one spravljale.

Nisam bila od one djece koja pomažu mami u kuhinji, tu fazu sam preskočila. Mama i tata su podjednako dobro kuhali. Moja mama je uvijek jako hvalila sve što je tata skuhao, svi smo ga hvalili, pa je kuhao s guštom i često. Mama je Dubrovkinja, zadužena za jela dalmatinske i mediteranske kuhinje, a tata je Bosanac, pa je rado spravljao jela bosanske kuhinje. U kuharicu sam uvrstila nekoliko njihovih jela, poput Tatina bosanskog lonca ili Mamine lažne pašticade. Oboje su radili i izvrsna variva, pa kad radim po nekim njihovim receptima, okusi me vraćaju u djetinjstvo.

Jesu li oni zadovoljni vašom kuhinjom?

Tata je umro kad sam imala 20 godina, pa nije imao prilike probati moja jela, a mama je često uživala u objedima koje sam ja spremala. Naime, volim blagdane i uvijek sam nastojala organizirati obiteljska okupljanja kod mene, dijelom i zato da nju malo poštedim kuhanja za puno ljudi. Ona bi napravila nešto i donijela, no ja sam bila zadužena za kuhanje. I zaista bih rekla da je uživala u tome što je imala priliku probati.

Koliko ima sličnosti između kuhanja i glume. Neću pitati imate li tremu na pozornici, no kako stojite s tremom kad treba iznijeti na stol hranu spravljenu za veće društvo?

Nemam tremu u kuhinji, zato što ljude kojima kuham ne tretiram kao pokusne kuniće. Kad prvi put kuham neko jelo, to je najčešće za obitelj. Jako malo jela sam ‘fulala’, možda u početku, kad sam tek počela kuhati. A kasnije, ako vidim da nešto nije krenulo dobro dok kuham, popravim ili krenem ispočetka. Već tijekom kuhanja vidim ako sam negdje pogriješila. I nije mi to stresno, jer obično to mogu popraviti. Vrlo rijetko se dogodi da nešto zaboravim, pa zagori, ili da nešto baš propadne, tad to bacim i krenem iznova. Gostima uvijek kuham provjereno - ono što su već probali moji ukućani i za što znam da im je bilo ukusno.

Dakle, niste nikad zapalili kuhinju, ali anegdota ima - čega se rado prisjetite iz vremena kad ste počinjali kuhati?

Sjećam se, primjerice, mog prvog kolača. Dobila sam recept od prijateljičine mame. Pita sa šumskim jagodama, kremom od vanilije, prhkim tijestom i meringom od bjelanjka na vrhu. Dogodilo se ono što bi me uvijek frustriralo kad bi mi netko davao recepte - da nisu do kraja zapisali

sve detalje postupka. Starije domaćice neke stvari podrazumijevaju, pa ne misle da treba biti naglašeno kako se nešto radi. Zato sam u svojoj kuharici jako vodila računa da te stvari budu vrlo jasno naznačene. Primjerice, prhko tijesto za pitu, jako je važno da se ono radi s hladnim maslacem, a ne toplim, jer je onda mljackavo i puca, ne može se razvaljati. Kolač je, na kraju, ispao smiješan jer je sve ispalo krivo, no kremu i voće smo na kraju pojeli sa žlicom, uz puno smijeha. Prilikom pisanja recepata sve opisujem u detalje, primjerice kako se tijesto prebacuje kad ga premještate u posudu za pečenje, kako ga zamotati preko valjka da se ne zalijepi, kako ga spasiti ako pukne i tako do kraja recepta. Tako se mogu snaći i početnici, kao i oni koji se ne snalaze kad nešto treba napraviti po receptu.

Posvetili ste dio knjige salatama i juhama koje mogu biti posebni obroci. To je zgodno za ‘brza’ rješenja.

Da, sve juhe u kuharici su uglavnom krem juhe, koje su jako bogate i uvijek je uz njih recept za neki dodatak: za neko fino pecivo, krekere, focacciu i slično. To su zasebni obroci kakve volim ponijeti na posao, iako mogu biti i dobra večera. Slično je i sa salatama, a mogu biti i odličan izbor u režimu za mršavljenje. Naime, vrlo su bogate vlaknima, zdravim ugljikohidratima, posebno žitaricama, od ječma i heljde, crvene riže do kus kusa i quinoe. Neke

od njih smo pomalo zanemarili, a ječam i heljda su prekrasne namirnice. Istina, kod nekih vrsta rižota morate dati prednost bijeloj riži, jer neće biti kremast, no u kuharici ima i zdravih inačica rižota poput orzota - ‘rižota’ od ječma.

Sami mijesite i tjestenine?

Naravno, ne uvijek, ali kad imam vremena rado. Mijesim sve vrste tijesta, iako sam na samim počecima znala imati problema s dizanim tijestima, nikako mi se nisu dizala kako treba dok nisam naučila da se takva tijesta trebaju mijesiti s puno strpljenja i vremena, jer se moraju puno puta premijesiti i više puta dizati. Postoje i tehnike miješanja tijesta s preklapanjima, rastezanjima i udaranjima tijestom po radnoj površini kako bi se u tijestu razvio gluten i ono postalo svilenkasto i elastično. I treba reći, ako idete raditi takva tijesta, morate si uzeti vremena, druge nema.

Mnogi kažu da se u miješanje tijesta upuštaju kad se žele opustiti od stresa.

To doista jest dobar način opuštanja. Volim taj osjećaj kad su prsti u tijestu i kad se morate koncentrirati na to da ga dobro premijesite.

S toliko strasti govorite o kuhanju da se čini kao da ste odlučili promijeniti karijeru? Ima li kakvih ideja u tom pravcu?

Voljela bih imati svoj kulinarski šou, to bi me jako veselilo, vidjet ćemo. Jako volim gledati kulinarske emisije i već sam napisala i vlastiti koncept. Veselilo bi me da to uspijem provesti u djelo.

Suprug Goran Mećava je autor fotografija hrane u kuharici, kako vam je bilo surađivati na ovom projektu?

Sve zanima jesmo li se svađali. Naravno, ali to nisu prave prepirke, jer sam ja imala neke svoje zamisli i inzistirala na njima, a za koje je on kao snimatelj znao da neće dobro funkcionirati. U većini slučajeva njegovo snimateljsko oko bilo je u pravu. Svako jelo se pripremalo, aranžiralo i snimalo po nekoliko sati. Sve smo radili na prirodnom, dnevnom svjetlu, jela su fotografirana pored prozora, tako da nije bilo velikih termičkih promjena.