DOLAZI VRUĆA POLITIČKA JESEN, A NEMA OPOZICIJE

U sjeni dugog oproštaja Miroslava Škore i u pozadini histeričnih svađa, prijetnji i obračuna u Domovinskom pokretu, neopaženo se provukla vijest o tome da je i Peđa Grbin podnio ostavku na mjesto predsjednika SDP-a. Doduše, na pola sata, dok je otišao do wc-a i nazad, nitko ga od kolega nije ozbiljno shvatio, ali valjda se i to broji. Božo Petrov još nije podnio ostavku, ali se utopio u buci koju stvaraju Nikola Grmoja i Miro Bulj. A najpopularniji političar platforme Možemo, Tomislav Tomašević, trenutno se davi u Bandićevu otpadu u Zagrebu. Uskoro dolazi još jedna “vruća politička jesen”, a Hrvatska ne zna tko će joj biti lider opozicije. Hoće li to biti Ivan Penava iz dalekog Vukovara, gradonačelnik koji brani teroriste i koji bi mogao zasjesti na čelo pokreta koji se samourušava? Može li to biti Peđa Grbin kojega vlastita stranka uzima tek malo ozbiljnije nego Davora Bernardića? Hoće li netko čuti Božu Petrova? I kako će Možemo svoju popularnost u anketama kanalizirati u izgradnju novog političkog lidera? Ili će lider opozicije biti Zoran Milanović? Doduše, pitanje je kakve opozicije: vjerojatno populističke, živozidaške, histerične, desničarske, tuđmanofilske...

Andrej Plenković dominantan je kao Kralj Sunce i uspijeva spržiti svakoga tko mu se približi. Uključujući i par nadobudnih pretendenata u HDZ-u. Na sceni političkih lidera vlada pustoš. Gotovo postapokaliptična atmosfera u kojoj pojedini proroci bauljaju naokolo i trgaju se za svoj komadić popularnosti. Plenković je nedodirljiv, čak i u vlastitoj stranci. Naročito u vlastitoj stranci. S kime će se Plenković svađati najesen? Odnosno, tko će pritiskati Plenkovića da notorni drugi mandat, poznat po otklizavanju u destrukciju i diktaturu, ne pretvori u našu verziju apsolutizma, pa makar i (ne)prosvijećenog? Parlamentarnih izbora nema na rasporedu još tri godine i u tom periodu Plenković će raditi na tome da pobriše sa scene što više konkurenata, stranaka i kandidata, a Hrvatska će kako sada stvari stoje - biti prepuštena na milost ili nemilost jednom lideru i jednoj stranci.To je nezdravo za demokraciju i opasno za državu. Tri godine, međutim, mogu biti i prilika za afirmaciju novih političkih lidera, možda čak i novih lidera u samom HDZ-u, jer se tamo u pravilu odlučivalo o sudbini Hrvatske, kada se stranka suočavala s propašću odlaskom velikih vođa ili s implozijom nakon afera i skandala. U svakom slučaju, čekaju nas duge tri godine.