SLIJEPI KARLO: VOLIM VOZITI BICIKL I VJEŽBATI
ŽIVI PUNIM PLUĆIMA Mladić iz Međimurja slijep je od rođenja, a naučio je svirati klavir. Osim toga, zaljubio se u teretanu i adrenalin
Sljepoća me prisiljava da na jedan sasvim drugačiji način pokušavam organizirati svoj život. U mom svijetu glazba i sport su na prvom mjestu, jer mi to pomaže da udišem život, gotovo pa punim plućima, kazao nam je Karlo Črnčec (27) iz Pretetinca pored Čakovca, koji je slijep je od rođenja.
Njemu je uslijed teškog poroda stradao očni živac na oba oka. Priča kako je gotovo cijelo djetinjstvo proveo po bolnicama u nadi da bi se vid mogao malo poboljšati.
- Danas ne živim kao u najranijem djetinjstvu u potpunom mraku, jer vidim sjene. Majka Sonja i otac Radovan su mi uvijek bili najveća potpora, koji su u trenucima kad sam možda i htio dignuti ruke od svega, bili ti koji su mi dali snagu da idemo dalje – priča mirnim glasom Karlo. U Glazbenoj školi je naučio svirati klavir. Neko vrijeme se bavio i jahanjem, da bi unatrag šest godina teretana bila nezaobilazno mjesto. Prije par godina teretani je pridodao vožnju biciklom. Redovito, dva puta na tjedan odlazi u Atonu u susjednom Nedelišću.
- Kad nemam trening u teretani i ako nas posluži vrijeme, s ocem odem na bicikliranje. Imamo tandem bicikl kojim se ponekad otisnemo i na dulje ture. Otac sjedi na prvom sicu, a ja iza njega. Ponekad moram gaziti pedale za obojicu, jer on zna usporavati ili se ‘šlepa’, što ja osjetim – kaže kroz smijeh, junak naše priče i znakovito okreće glavu prema ocu očekujući njegovu reakciju koja nije izostala.
Nije mogao izlaziti kao njegovi vršnjaci pa se počeo baviti sportom. Bavio se i jahanjem, a najbolje se osjeća kada diže utege
Istina, jer on ima sklonosti za adrenalinske sportove, a ja moram prikočiti. Kada se spuštamo nizbrdicom on i dalje okreće pedale kao da smo na nekoj utrci, stoga ja kočim. Moram jer možemo završiti u jarku, kazao je otac Radovan kroz smijeh.
Dodaje kako obojica imaju solidnu kilažu pa bi postigli veliku brzinu na nizbrdici i, kaže, tko zna gdje bi završili. Dok oni pedaliraju na jednom, iza njih se vozi majka Sonja na drugom biciklu. Kaže da je prelagana da se u paru vozi sa sinom i zamijeni oca koji se dosta naradi. Naime, Radovan je poštar i svaki dan motorom prevali puno kilometara. Svaki tren motor treba podići na nogare i tako stotine puta na dan.
ZAVRŠIO TEČAJ ZA FIZIOTERAPEURA
- Karlo je mlad, pun snage i odmoran tako da mi je teško slijediti njegov ritam – pojašnjava Radovan, dok sin kaže kako je sve stvar treninga i da mora više vježbati kako bi postali još brži i aktivniji. Karlo je završio osnovnu i srednju školu te položio i tečaj za fizioterapeuta, ali posla nema. Škola mu je unatoč sljepoći uvijek dobro išla. No u početku školovanja baš sve i nije išlo kao što bi se činilo. Do polaska u školu bio je u krugu obitelji i u školu krenuo godinu dana kasnije od svoje generacije.
- U školu sam krenuo s godinom zakašnjenja, boreći se da ostanem u Međimurju, jer su me zbog boljih zdravstvenih uvjeta htjeli prebaciti u Zagreb, ali ja to nisam ni u kojem slučaju želio. Pored toga, trebale su mi knjige na Brailleovom pismu koje mi nisu bile dostupne – kaže Karlo i nadovezuje se da je tada mama Sonja davala se od sebe. Znala mu je satima čitati i na pisaćem stroju pretipkavala knjige. Napravila je sve kako bi mu ispunila želju da ostane u krugu obitelji gdje se najbolje osjećao.
Karlo je polaskom u školu naišao na nove poteškoće. Kaže kako nije mogao kao ostali ravnopravno sudjelovati u druženjima. Sva su druženja bila u okviru obiteljskih poznanika, a iz škole je imao nekoliko prijatelja.
- Tinejdžerska dob bila je slična. Nisam mogao imati život kao moji vršnjaci, izlaziti, družiti se... Da budem iskren, žalim zbog toga. Žalim što me u tome spriječila moja sljepoća, ali zbog toga sam se odlučio uključiti u što više društvenih aktivnosti i podići kvalitetu života na maksimum – govori nam mladić pun optimizma. Uključivanje u sportske aktivnosti Karlu je otvorilo vrata prema sadržajno bogatijem životu. U sport se uključio na poticaj Udruge slijepih. Zahvaljujući tom projektu krenuo je u teretanu. S vremenom je projekt zaustavljen.
OBOŽAVA ADRENALIN PRIJE TRENINGA
- Nisam stao već sam nastavio samostalno dalje. Sport mi daje osjećaj slobode. Prije svakog treninga osjećam adrenalin koji me gura. Jačam svoje tijelo, ali i um. Veselim se svakom treningu jer odlazim s njega ispunjen. S vremenom ću pojačati ritam treninga jer bez sporta ne mogu. Najbolje se osjećam kada dižem utege, trčim po traci i radim sve ostalo što mi pripremi moj trener Nikola Gaveza iz Dunjkovca. Naš odnos je u te četiri godine koliko zajedno radimo prerastao u divno prijateljstvo. Još samo da uspijem tatu ‘podići’ na višu razinu, onda će to biti prava sportska priča – kaže nam Karlo Črnčec iz Međimurja koji ne propušta vaterpolo i rukometne utakmice naše reprezentacije. Od svih mu se najviše sviđa Luka Cindrić i želja mu imati njegov dres.