VIDJETI AFGANISTAN JE KULTUROLOŠKO-CIVILIZA
Nekoliko tisuća ubijenih samo američkih vojnika i brojne druge žrtve, bilijuni američkih dolara stajali su svjetske vojne sile taj “izlet”, kako sad izgleda, u nigdje i u ništa.
Za jednog novinarskog posjeta Afganistanu prije desetak godina, uz pomoć naših vojnika, imao sam prilike vidjeti barem jedan djelić stanja u toj tenkovima i minama izoranoj zemlji. Molećive poglede nemoćne djece i siročića s dudicom mlijeka u naručju naše vojnikinje do danas nisam zaboravio, pa mi slike kaosa iz Afganistana vratiše sjećanja. Vjerovao sam i nadao se da će sva ta silna oružana svjetska sila predvođena Amerikancima, među kojima su bili i naši vojnici, vratiti osmijeh na lica te sirote djece, ali...
OPASNOST NA SVAKOM KORAKU
Naime, u lipnju 2009. našao sam se u avionu, s još nekoliko kolega iz drugih redakcija, na putu prema Afganistanu. Bila je to prilika da uz ondašnjeg ministra obrane Branka Vukelića, generala Marekovića, brigadira Terzića i druge posjetimo pripadnike 13. hrvatskog kontingenta, njih 300-tinjak, koji su u sklopu NATO-ove međunarodne misije ISAF obavljali zadaće za potporu mira u zemlji opijuma, korupcije i bezvlašća. Hrvatski vojnici bili su raspoređeni u tri regionalna središta: u Kabulu, Mazar-e- Sharifu i Chagcharanu. Put prema Afganistanu započeo je ležernim civilnim letom do Istanbula. Nakon nekoliko sati stanke, oko 22 sata već smo letjeli prema Kuvajtu. Izlaskom iz aviona dočekalo nas je nesnosnih 40-ak stupnjeva Celzijevih. Oko tri ujutro našli su se u koloni snažnih blindiranih limuzina. Kroz noć smo jurili prema američkoj vojnoj bazi, gdje nas je čekao vojni transporter za Kabul. Do same aerodromske zgrade impozantnog vojnog aerodroma nizali su se bunkeri i kontrolne točke naoružanih Amera. U kakvu zemlju to idem postao sam s kolegama svjestan tek kad smo se opremili kacigama i pancirkama za koje nam rekoše da su obavezne i tijekom leta. Hercules nas je umjesto do Kabula nakon dva sata dovezao tek do druge američke vojne baze u Kataru. Zbog specifičnosti leta, rekoše nam, promijenili smo još jedan vojni avion. Nakon svitanja gotovo izmoždeni tek od dijela puta, čekalo nas je još “samo” šest-sedam sati leta po posebnoj sigurnosnoj ruti zbog zemalja okruženja. Pola sata prije slijetanja, opet smo na sebi imali neudobne kacige i pancirke. S više od 10-ak tisuća metara visine zbog ne/sigurnosti smo gotovo propadali prema pisti. Vješti piloti najednom su iz samo njima znanih razloga gasili motore, ponirali i opet ih palili. Iznimno neugodno slijetanje na kabulski aerodrom vojni piloti primjenjuju gotovo uvijek izbjegavajući moguće napade talibana na neki od američkih vojnih aviona. Na kabulskom aerodromu dočekali su nas hrvatski vojnici naoružani “do zuba”. Kacige, pancirke, oklopni transporteri, najsuvremenije oružje i oprema hrvatske vojske na dočeku samo su dočarali ozbiljnost situacije u Kabulu i Afganistanu. U neprobojnim oklopnjacima dovezli smo se u vojnu bazu Warehouse u Kabulu. Tu u opuštenoj atmosferi smo osjetili barem malo i čuli kako su živjeli i od čega su strepili naši vojnici u Afganistanu. Pojašnjavali su nam kako je svaka ulica u Kabulu zapravo prava ratna zona. Svako napuštanje kampa bilo je iznimno opasno, a posebice pojavljivanje i patroliranje ulicama Kabula u vojnoj odori pa su blindirana vozila, oružje, zaštitne kacige i pancirke dio rutine. Napadi na patrole bili su dio svakodnevice. Prisjećam se kako mi je naš vojnik Zoran Lepen pojašnjavao da je gotovo polovina tamošnjeg stanovništva na strane vojnike gledala kao na okupatore. Bombaški napadi s automobilima, motociklima i inim načinima nisu bili rijetkost na ulicama Kabula. Obilazeći Kabul i njegovu okolicu u oklopnjaku s kacigom na glavi i pancirkom teškom 10-ak kilograma doživite “izlet” u Afganistan na jedan drugi način. Vidjeti to uživo je pravi kulutrološko-civilizacijski šok u kojem žive ljudi. Prometna gužva bez poštovanja ikakvih pravila vožnje u središtu Kabula. Kontrasti između palača i zemljom zidanih nastambi. Ceste izvan grada kao da i ne postoje. Naoružani američki oklopnjaci u kolonama jure nekim svojim putem ne obazirući se ni na koga. Sve je nalikovalo na to kao da u Kabulu život i nije na cijeni.
Nesnosan smrad kanalizacije koja se razlijeva posvuda. Prodaja mesa tek oderane koze ili ovce po kojemu vrve muhe. Žene prekrivenih lica koje okreću glavu od objektiva fotoaparata. Trgovina hranom i koječime na ulici. Kontrolne točke s naoružanim vojnicima. Pokraj ceste zabijeni štapovi na kojima lelulaju zavezane najlonske vreće ili krpe označavaju nečiji grob. Nerijetko i samo kamen pored puta označava nečiji grob. Vidjeti nomade s stokom i vrećama u koje skupljaju njihov izmet koji im zimi služi za ogrjev i svu tu bijedu življenja treba tek vidjeti. Prisjećam se kako smo se preko mostova vozili što je brže moguće zbog bojazni da je možda most miniran. Dojmila me se dobrodušnost naših vojnika 4600 km daleko od kuće. Čim bi se zaustavili na obronku pokraj Kabula, ubrzo bi se uz njih odnekud stvorila djeca koja su prema njima molećivo pružala ruke. Vojnici su ih uvijek darivali vodom, slatkišima i koječime. Otužno je bilo vidjeti kako se ta dječica međusobno čak i potuku tko će ugrabiti samo koji slatkiš više ili bočicu vode.
VELIKO SRCE HRVATSKOG VOJNIKA
Tužni pogledi kabulskih djevojčica i dječaka koji se malim ručicama drže za metalnu ogradu grubih metalnih krevetića u jednom vrtiću tik uz zatvorske zidine opasanog bodljikavom žicom doslovce su me oborili s nogu kad sam ugledao taj prizor. Koža mi se tad ježila, a vjerujte bilo je i suza među nama. Bio je to vrtić s 30-ak dječice u kojemu su u neljudskim uvjetima boravila siročad poginulih policajaca. Tad sam uvidio svu dobrodušnost i kako toplo srce imaju naši vojnici koji su otkrivši taj vrtić počeli brinuti o siročićima pomažući im i financijski. Prisjećam se naoružane vojnikinje Ružice Matić iz Velike Gorice koja je gotovo svakodnevno odlazila poigrati se sa 16-mjesečnim dječačićem. Kako djeca nisu razumjela gotovo ništa, vojnikinja mi je gotovo slomila srce rekavši da je s tom djecom pričala samo sa srcem, pogledom, dodirom i osmijehom.
Je li ostavljeno srce hrvatskih vojnika i vojnikinja u Afganistanu bilo uzaludno, ostaje nam da prosudimo sami.