‘Mislila sam da će me Ena odbiti. Bila je bez hirova’

Enu Begović upoznala sam krajem 1996., kad sam uz Večernji list pisala i za jedne niskotiražne novine. Htjeli su njezin intervju.

Tih godina istinske veličine davale su intervjue uglavnom vodećim medijima, manje tiražni su teško dobivali zvijezde poput nje. Zato sam bila uvjerena da će Ena odbiti. Niti tonom niti nekom riječju. Ni s čim nije dala do znanja da joj se ne priča za gotovo nepoznati časopis. Sljedeći dan uputila sam se u HNK. Ena je bila ugodna i profesionalna. Izvana je djelovala vrlo krhko, nježno. Iznutra je zračila snagom, ambicijom, odlučnosti. Koji mjesec kasnije radila je predstavu “Giga i njezini” u kojoj je imala malu, epizodnu ulogu. Lik Gige igrala je Alma Prica. U našem drugom intervjuu, ovaj put za Večernji list, pitala sam je zašto je kao glumica snažne reputacije prihvatila igrati malu ulogu. Njezin mi se odgovor jako svidio. Pokazala je da u njoj nema trunke jala, a uz to i veliku kolegijalnost, odanost matičnom kazalištu.

- Ne smatram da trebam igrati lsključivo glavne uloge. Za 13 sezona, koliko igram u HNK, igrala sam mnogo glavnih, ali isto tako i mnogo epizodnih uloga. Nije nikakva sramota igrati malu ulogu, koja se također može napraviti jednako dobro kao i velika. Uloga Gige u predstavi ‘Giga i njezini’ prava je uloga za Almu Pricu. Nakon što sam pročitala tekst, ne mogu zamisliti nijednu drugu glumicu, pa tako ni sebe, koja bi je mogla igrati - rekla je Ena te 1997. Bila je vrlo zanimljiva, osebujna žena, usudim se reći, jedina zvijezda bez hirova, ona koja je s obje noge stajala na zemlji. Brutalno realna i silno emotivna. Teško spojivo kod bilo koga drugog, ali ne i kod Ene. Maštala je o liku sestre Angelike u Glembayevima, a zanijemila je kad joj je Tonči Vrdoljak, na klupici ispred zagrebačkog HNK, ponudio lik barunice Castelli. Sramila se i pomisliti da bi je igrala, a potom se pretvorila u lavicu koja odbija nagradu za najbolji sporedni lik na Puli. Jer lik barunice nije po Eni bio sporedan, nego glavni lik. Istovremeno je djelovala jako ranjivo, ali i dovoljno snažno da svoje rane pred svakim sakrije. Osam mjeseci prije našeg drugog razgovora, točnije, 5. lipnja 1996., skrivila je prometnu nesreću sa smrtnom posljedicom i povukla se iz javnosti. Njezin povratak na scenu bila je upravo predstava “Giga i njezini”. Svjesna toga da mora nastaviti sa životom i s radom, prihvatila je ponudu poznatog fotografa Mije Vesovića da je snimi onako kako je Salvador Dali snimao Galu. Tako se Enina fotografija sa zalijepljenim brkovima našla u kalendaru posvećenom Danu žena. Puno je radila jer je u poslu nalazila spas od boli, ali bila je dovoljno hrabra i srčana da odgovori na svako spočitavanje. Pa i ono da je prerano izašla u javnost nakon nesreće.

- Uvijek će se naći netko tko će za sve što napravim reći: ‘Još nije trenutak’. Smatram da je došao trenutak da opet ozbiljno počnem raditi, a intervjui, kalendari... dio su mog posla. Nakon osam mjeseci izolacije jedino što želim jest raditi i vratiti se među ljude - rekla

mi je Ena.

Begović je puno radila jer je u glumi nalazila spas od problema u privatnom životu